Mrska osmorka: Zločin je skup, ali se isplati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

 „Dobar dan, selam alejk, hvaljen Isus, pomoz Bog, precrtati nepotrebno“, izgovara stasiti pedesetogodišnjak dok poveću glavu pokušava ugurati u otvor šaltera na kojem planira uplatiti trideset i nešto hiljada maraka.

„Izvolite“, uzvraća dama iza stakla.

„Jeste li vi za ratne zločince?“, nastavlja on.

„Nisam, ja sam privremeno“, odgovor je kojeg dobija.

„Ima li ko da nije?“.

„Nema. Jedna na trudničkom, druga u Njemačkoj, a treća umrla prekjučer od korone“, izgovara gospođa na čijoj se košuji iskrivila pločica sa imenom.

„Ama vidi“, muški glas podrhtava od nervoze u slobodnom rastu, „dobio sam godinu zatvora, pa su mi rekli da ako za svaki dan uplatim stoju, onda ne moram ležati ni minutu“.

„A to? Evo ima ovaj formular, popuni, treba kopirat ličnu i presudu, ako je pravosnažna“, konačno objašnjava službenica.

„To imam“, ponosno kaže onaj s glavom u šalterskoj šubi.

Malo kasnije, dok ispisuje sve što ispisati treba, pita šta da stavi na mjesto predviđeno za opis krivičnog djela.

„Pa za šta si osuđen?“, pita ga ona.

„Za ratni zločin“, odgovara.

„Eto. Tako i napiši“.

„Kako je ispravno, s mekim ili tvrdim ć?“, glasi posljednje pitanje prije predaje 36.500 (slovima: trideset šest hiljada i pet stotina) maraka.

50 ili 100 maraka po danu

Dijalog iz našeg pakla je, naravno, izmišljen, ali to ne znači da suštinski nije istinit.

Saša Magazinović, SDP-ov poslanik u u Predstavničkom domu Parlamenta Bosne i Hercegovine, objavio je nedavno, pozivajući se na informacije iz nevladine organizacije TRIAL International BiH, da je, samo u posljednjih pet godina, osam osuđenika za ratne zločine otkupilo svoju slobodu za - zavisno od suda na kojem su presuđeni – 50 ili 100 maraka po danu dosuđene kazne.

TRIAL International je, kako piše na službenim stranicama, „organizacija sa mandatom da stavi pravo u službu žrtava međunarodnih zločina (genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina, torture i prisilnog nestanka). TRIAL International se bori protiv nekažnjivosti počinitelja najtežih međunarodnih zločina. Organizacija zastupa interese žrtava pred švicarskim sudovima i brojnim međunarodnim tijelima za zaštitu ljudskih prava. TRIAL International također radi na podizanju svijesti vlasti i javnosti u vezi sa potrebom za efikasnim nacionalnim i međunarodnim pravosudnim sistemom za procesuiranje zločina“.

Dakle, oni su otkrili kako je – ponovimo, vrijedi - samo u zadnjih pet godina osam dokazanih zločinaca kažnjenih zbog toga što su „žrtvama nanosili velike patnje, fizički zlostavljali maloljetna lica, mučili žrtve električnom palicom, ponižavali, silovali, psihički i fizički ih maltretirali…“, parama sebi osiguralo spavanje kod kuće i duže šetnje od onih po zatvorskom dvorištu.

Kupovina slobode

"Bez obzira što se radi o kaznama do godinu dana zatvora i dalje se radi o ratnom zločinu i to u budućnosti treba spriječiti. Zato danas u proceduru upućujem zakon kojim se onemogućava 'otplaćivanja' ratnog zločina i 'kupovina slobode'", napisao je Magazinović na Facebooku.

Prvo pitanje glasi: kako je uopće moguće da oni koji su „žrtvama nanosili velike patnje, fizički zlostavljali maloljetna lica, mučili žrtve električnom palicom, ponižavali, silovali, psihički i fizički ih maltretirali…“, budu osuđeni na kaznu zatvora od dvanaest mjeseci ili čak i manje?

Drugo je: kako je moguće da na jednak način i za iste pare slobodu otkupljuju osuđeni za saobraćajne prekršaje, pljačke kladionica i zloupotrebu službenog položaja, ali i ratni zločinci ili pedofili?

A treće: ako se one u čiji je ratni staž upisano i da su „žrtvama nanosili velike patnje, fizički zlostavljali maloljetna lica, mučili žrtve električnom palicom, ponižavali, silovali, psihički i fizički ih maltretirali…“, može osuditi na samo godinu dana zatvora, čemu onda čuđenje kada predsjednica Federacije BiH, Lidija Bradara, u kamere laže da niko nije osuđen za ratne zločine nad Hrvatima u Trusini, a Reuf Bajrović – privremeno nastanjen u Sarajevu i stalno zaposlen na Twitteru – naprđuje o tome da su žrtve pokolja u Ahmićima kojeg su izveli pripadnici Hrvatskog vijeća obrane jedino i samo to, dakle žrtve, dok su žrtve iz Trusine bile legitimna vojna meta pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine?

Četvrto… Četvrtog nema!

Mjera ljudskosti

Mjera ljudskosti je, kako je nedavno napisao direktor Memorijalnog centra Srebrenica, Emir Suljagić, sjećati se „žrtava bez obzira na njihovo ime i ime počinitelja“, a mjera civiliziranosti odati počast i jednima i drugima bez obzira na etničku i stranačku pripadnost. Drugačije rečeno: kao što je, barem na godišnjicu stradanja, bošnjačkom članu Predsjedništva Denisu Bećiroviću mjesto i u Ahmićima i u Trusini, e tako je, barem na godišnjicu stradanja, Lidiji Bradari mjesto i u Trusini i u Ahmićima gdje bi, valjda, uspjela shvatiti kakav je monstrum bio Dario Kordić.

Ako kolektivna krivica ne postoji, onda nema ni kolektivne nevinosti, što naravno ne znači kako krivice nema nikako, odnosno da nevini ne postoje. Nevini su, da pojasnimo ako treba, uvijek i samo nevini, dok se svačija krivica i za uzrok i za posljedicu zlodjela može precizno izmjeriti, ali tek nakon što se kao aksiom prihvati činjenica da je jedina razlika između ubistva bošnjačke bebe u Ahmićima i hrvatskog dvogodišnjeg djeteta u Trusini - u oznakama koje su rukavima uniformi nosili počinitelji. 

O svemu prije i svemu poslije se može, treba i mora razgovarati. Istina, o karakteru rata vođenog između Armije BiH i HVO dva se naroda neće složiti još dugo, jako dugo. I to je, naravno, strašno. Ništa manje grozno, međutim, nije ni relativiziranje ubijanja djece, gdje god se i kada god ono dogodilo: u zoru u Ahmićima ili nešto kasnije u Trusini.

Moralni idiotizam

Ko god tvrdi da je prvo, kao što jeste, užasno, a drugo podložno propitivanju je ili, kako se to kaže, otiš'o psihički ili je moralni idiot. S tim što se oboljela psiha može, često i vrlo uspješno, liječiti, dok je za drugu dijagnozu svaka terapija neučinkovita.

„Moralni idiotizam je pojam iz psihijatrije, kojim se definiše poremećaj ličnosti. Takvoj je ličnosti intelekt donekle sačuvan, ali je moral uništen, zbog čega prestaje da razlikuje dobro i zlo. U nekim istorijskim situacijama – pa čak i u celim društvima – počinju da dominiraju moralni idioti“, piše novinar portala Autonomija, Dinko Gruhonjić.

On, da ne bude zabune, nije pisao o Bosni i Hercegovini. Naša je nesreća što zvuči kao da jeste.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.