Djede, tata, kolika je gore cijena kvadrata?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ostat će nekome izazov da, ako mu se uopće bude dalo, jednog dana napiše ozbiljnu studiju o onome što je Rudnik značio za Mostar, što mu danas mi ovakvi zapravo dugujemo, a ako me baš vučete za jezik, mogao bi i netko od ovih brižnika za Hrvate i njihovu opstojnost katkad spomenuti Rudnik kao vjerojatno najveći temelj te iste opstojnosti i koncentracije naroda u kotlini kroz čitavo jedno stoljeće.

Dobro, činjenica je da su mnogi dug Rudniku već odavno platili, neki životom, neki zdravljem, a neki bolom zbog zauvijek izgubljenih bližnjih. Rudarski posao, jedini izlaz iz sirotinje i golotinje, bio je uvijek kruh sa sedam kora. Tko je preživio, pričao je s čudnom nostalgijom. Red bolne grimase, red tuge, red sjete, red ponosa, red poštenja i red neizbježne rudarske  i ljudske solidarnosti.

Solidarnost na djelu

Nekoć razmjerno uredni redovi nimalo raskošnih rudarskih kuća po obodu nekadašnjeg kompleksa, ti prvi znaci da iz mrkog uglja izniknuti može nova srednja klasa, danas su razbijeni neujednačenim apetitima njihovih nasljednika. Nekome je i danas dosta ono što je otac ili djed zaradio izbrazdanim licem i žuljevitim šakama, a nekima su i tri parcele malo. Zbijaju se i guraju sa susjedima sve veće i raskošnije kuće, nove zgrade mijenjaju krajolik, dok polako Bogu odlaze i zadnji rudari.

Ostaje još skraćena Rudarska ulica, koja je nekoć bacala do današnjeg Mepasa, ali nešto sumnjam da će nove generacije uopće zanimati zašto se ulica uopće tako zove. Kao što ih neće zanimati ništa o tome kako su im pređašnji život zarađivali stavljajući isti na kocku u utrobi zemlje. Dolje ispod temelja današnjih zgrada, u ne tako davno doba, na ramenima su nosili težinu grada. U mraku, u strahu, jedan uz drugoga. Za kruh svagdanji.

Sad smo jedan drugi nivo

Danas njihovi nasljednici visoko iznad, jedu svaki dan nešto drugo iz pekare, pomalo im je dosadilo to vazda isto, čuli su i da je nezdravo. Dolje ispod temelja novogradnje, gdje su nekoć odzvanjali udarci pijuka, žamor rudara i zvuk lanca za izvlačenje, danas huče cijevi kanalizacije, noseći iz stanova ono što ne želimo. Gomilu sranja, netko slobodniji bi rekao.  Da se danas može pitati ondašnje rudare, vjerojatno bi se složili.

Gledam, rekoh, ovih dana kako nestaje Separacija. Otišla je odavno, još od kraja osamdesetih tu nije bilo kao prije. Ostao je tek kostur. Da prkosi ničemu i nikome. Sjećam se kako sam, u besanim noćima, sa ove urbanije strane Zgona  jer one druge nije ni bilo, gledao kao klinac, tamo kroz prozor u mrak iz kojeg su tinjala, preko vazda ćađavih prozora, svjetla Separacije.

The Rime of the Ancient Miner

Radila je i po noći, čulo se kroz tišinu ljeta kako otamo struže pokretna traka, kako stenju zupčanici, kako se idući kroz čistilište trese ugalj i trese kamen. I kako neki nepoznati ljudi, poput moje prabake davno nekad, odvajaju ugalj od kamena. I zauvijek spajaju svoje ruke, nokte i bore na čelu sa najsitnijom rudarskom prašinom.

Tko bi tad rekao da će to ubrzo stati? Malo tko. Tko bi rekao da će u jedva malo više od četvrt stoljeća svega toga nestati kao da ga nikad nije bilo? Rijetki. Tko bi rekao da spomena gotovo neće biti? Nitko.

Jednako kao što bi rijetki povjerovali da će u ovom gradu zauvijek stati tolike pokretne trake i zupčanici, jednako kao što bi rijetki povjerovali kako će nekadašnji rad za život ustupiti mjesto stanovima na dan. A mi, kao da se stidimo od koga smo nastali, danas  kao mačak zatrpavamo zadnjim nogama pržinu. Da se ne vidi i ne čuje. I ponašamo kao da nije nikad bilo, niti se dogodilo. Rudnik. Ostat će ime i možda pitanje za neki kviz trivije.

Treća smjena vraća tuđi dug

Čini se kako je ogroman uspjeh, ogroman civilizacijski skok, što više ne krivimo kičmu u utrobi zemlje poput naših starih. Osjećamo se sretnima što k'o krtice bez danjeg svjetla ne kopamo za crkavicu, vazda u strahu da ti odron ili metan ne pokuca za vrat. Osjećamo se super jer ne radimo k'o robovi.

Čini se da su nekoć ovdje u Mostaru bili drama glupi, pa nisu živjeli od turizma i usluga k'o mi danas. K'o gospoda.

Ali, eto, imam taj neki đavo u mojoj psihi, što mi ne da mira. Ako ne čujem u mraku udaljene zvuke pokretne trake i cviljenje zupčanika, imam neki osjećaj, neku sumnju da se zapravo nikuda ne krećemo. I da, ma koliko mislili da smo u kretanju naprijed, zapravo stagniramo. I da ovdje samo naprijed ide cijena kvadrata. I da će naši dugovi tek doći na naplatu.

I da nama, koji ni spomenuti spomen ne umijemo, sutra neće imati tko spomena dati.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.