Buzdovan je napredak za toljagu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vjerujem da je sve što trebate posljednjih dana još jedan elaborat o Izbornom zakonu BiH, Schmidtovom nametanju, cepanju manjeg, ali ne i najmanjeg entiteta, zašto Hrvati trebaju birati sami sebi predstavnika. Uskrs je, kroz koji dan će i Bajram, eto i Vaskrsa, obiđite prijatelje, susjede, potucajte se, iftarite skupa, napijte se, roštiljajte... Ima i prečih stvari, valjda.

Bilo je to, dakle, nekad početkom bakrenog doba i ljudi su se tukli motkama i ponegdje tko bi zavezao kamen za vrh toljage, ali to je bilo onako baš dugog vijeka, triput mlatneš i otpadne kamen s vrha grane i opet ti ostane samo toljaga. Bio je to jedan od seoskih 'majstora' koji su bili hrabri raditi s metalom, je li, u to vrijeme kombinacijom lako dostupnog i prilično jednostavnog za obradu – bakra. Recimo da je bio Stipe ili Mujo ili kao da je uopće bitno kako se zvao – Nićifor.

Dok je tako radio svojim, iz današnje perspektive primitivnim alatkama, ali ipak pomno obrađenim i biranim, upadne mu jedna toljaga u posudu s bakrom, napola zagrijanim, od nekog ranijeg pokušaja, malo onako obgori pri vrhu, ali taman dovoljno da se bakar uobliči oko drveta i formira pouzdan grumen bakra.

Stipe, Mujo ili Nićifor nije odmah primijetio nezgodu pa nije ni reagirao, ali kad se vratio da provjeri svoj rad, imao je što vidjeti – isto kako su ponekad maštoviti pojedinci vezali kamen pa radili sjekire i slično, pred sobom je imao buzdovan, onako rudimentaran, ali sasvim čvarst i funkcionalan. Mislim, to je tek shvatio kad je pokušao da baci problematičnu toljagu, koja se sada pokazala baš balansiranom i ubojitom. Podijelio je svoje saznanje s najbližim članovima obitelji i pokušali su ponoviti isto još koji put, prilično nespretno i ne uvijek simetrično, ali sasvim djelotvorno i što je najbitnije, ovo je oružje/oruđe bilo dugotrajno i izdržljivo u odnosu na kamenu sjekiru.

Sljedeći put kad ih je napalo pet puta brojnije pleme koje ih je obično pljačkalo i tjeralo uokolo po regiji, Stipino, Mujino, Nićiforovo pleme došlo je spremno. U tek nekoliko poteza oni koji su bili opremljeni novopečenim buzdovanima lako su nadvladavali ove s toljagama, a brzo su eliminirali čak i donedavno dobro naoružane sjekiraše.

I to je bilo to – službeno je počelo bakreno doba i inteligencija je nadvladala puku silu kojom su vladali njihovi opresori donedavno. Tako jednostavno i tako djelotvorno da možeš samo reći – genijalno! Na sličan način mnogo godina kasnije antički Grci su jednako pobjeđivali svoje protivnike, kada su u priču unijeli željezo protiv tada prevladavajuće bronce, bronca je zamijenila bakar jer ju je bilo lakše obrađivati i bila je manje podložna pucanju. Jednako su Kinezi sprčkali barut i mnogo je takvih jednostavnih, ali djelotvornih rješenja koja su nas dovela ovdje gdje danas jesmo. Inteligencijom, a ne silom.

Prokuplje, Vučedol

Kod nas na Balkanu prve su se kulture metalnog doba pojavljivale znatno prije nego u ostatku Europe, vjerojatno ne zato što su naši preci bili toliko pametni, nego nas je bilo više, zbog ujednačenije klime i nepovoljne geografije koja je svakako otežavala kretanje i pljačkanje i borbe u ta drevna vremena. Baš iz tog razloga su vjerojatno Iliri bili sasvim dobri gusari, dok su Slaveni, tada još daleko na ravničarskom sjeveru, bili mnogo bolji u skrivanju po šumama, nego brobi protiv osvajača.

Mi danas nosimo gene i jednih i drugih, kao i ostalih naših okupatora ovdje, ali smo promijenili životne navike. Mi se danas vraćamo u despotiju, korak po korak, a inteligencija je ključni denominator za izvoz, čitaj progon nekoga iz ovih krajeva. Bilo tko, tko pokaže i najmanji znak razmišljanja, pa bio on profesor Šarčević, ili Kazaz ili ne znam, neki političar čak, poput Čavalića, bit će redovito podvrgnut kritikama većine, pljuvanju i izrugivanju, dok netko ne popusti, a obično taj koji je pokazao minimum inteligentnog života.

Vi već možete biti sigurni da ćemo se mi ponovno zabaviti sami sobom u onom trenutku kada zemlju napuste Izetbegović, Dodik, Čović, Komšić – mi uopće nemamo kadar koji bi njih naslijedio. Postoji samo vožd i nema tu inteligencije, to je, kako je svojedobno sjajno primijetio prof. Mile Lasić, to je svojevrsna demokratura – narod se pita, ali ne u smislu da odlučuje najbolji prijedlog koji se onda koristi kao polazište, nego se oni najglasniji polomiše da ubiju svaki smisao propitivanja postoji li neki drugi model, jednako uspješan, a možda elegantniji, kao što je bakreni buzdovan nadvladao jednako djelotvornu, ali sasvim kratkotrajnu i nezgrapnu kamenu sjekiru.

Mi imamo svoje voždove u Bosni i Hercegovini, ali se bolest povratka u kameno doba jednako proširila svugdje – U Hrvatskoj tako imaju samo autokratu Plenkovića i rušitelja Ustava Milanovića, u Srbiji se samo jedno ime provlači – AV, a svi ostali su potrošna roba, prvo Brnabić pa redom sve do Nikolića i Šešelja. U Mađarskoj imaju svetoga Orbana, a Erdoğan će nastaviti vladati i nakon prvog velikog poraza. Pa nije to samo u regiji tako – Amerika bira između oronulog i senilnog Pospanog Joa te pučiste Donalda, koji je, iako najbogatiji, dužan barem pola milijarde sudskih i poreskih troškova. Ali opet, bavimo se sobom, jer globalna kretanja ne možemo mijenjati.

Naoružan sarkazmom

Pa kad se bavimo sobom, zašto mislite da mladi i neizgoreni kadrovi, nerijetko intelektualci, mogu osmisliti bolje uređenje društva i ekonomije?! Ljudi koji će primijetiti gdje smo kratki i motivirati napredak upravo na tom polju. Oni koji nas neće forsirati u poljoprivrednu ili turističku sezonsku sirotinju, kojoj ne treba ni škola ni seminari ni dugogodišnje školovanje, već isključivo marljivost, poslušnost i predanost poslu.

Zašto mi razbijamo glavu što nam propadaju rudnici boksita, a potpuno su nam ugašene glinice? Ili imamo taj Aluminij koji samo topi, a gdje nam je gotovi proizvod?! Pa čak i konzerve paštete uvozimo, kao da ih sami ne možemo praviti. Zašto izvozimo balvane iz Središnje Bosne, a čak i treščice za potpalu uvozimo, a da ne govorimo o namještaju, kućama i sličnome?

Pa kad se mi hvalimo informatičkim startapima, mi se sami sebi rugamo, jer zapravo Amerikanci, Britanci, Nijemci, Šveđani, oni osmisle neku aplikaciju i njezinu primjenu i prodajni lanac, a mi sa svojom inteligencijom smo tu samo da radimo dosadni posao pisanja koda – što se naših ideja tiče, pogledajte bankarsku aplikaciju i onaj prokleti vidžet koji mjesecima ne popravljaju, jer nema ideje, samo kopiranje tuđih mišljenja, samo sljedba, samo demagogija, samo lupanje glavom u isto, dok se rezultat ne promijeni. A to nije inteligencija, to je samo zamor materijala. Ili glave koja pukne nakon silnog lupanja.

Želim da se ohrabrite i da ove dane radosti koji dolaze, počevši s Uskrsom kod katolika i svim ovim drugim radosnim danima koji slijede, želim da to iskoristite i da se nabrijete snagom da postavljate pitanja, da se protivite, da se borite protiv onoga što vam predstavlja nepravdu, da se bunite, da prigovarate, galamite, da zaobilazite ionako truli sustav.

Sjetite se, dakle, Stipe ili Muje ili Nićifora i njegove motke koja je upala u bakar. On je iz naoko propalog truda promišljanjem, analiziranjem i suprotstavljanjem došao do pobjede na bojnom polju protiv daleko strašnijeg protivnika.

E taj buzdovan koji je vjerojatno nastao greškom simbolizira sve ono što nama u Bosni i Hercegovini, pa i na čitavom Zapadnom Balkanu nedostaje – da sagledamo poziciju iz drugoga kuta, spremni na kompromis ili novu strategiju, daleko od onoga što su nam već olinjali vremešni voždovi Bakir, Mile, Dragan ili Željka isplanirali u svojim već nepromjenjivim, ali već desetljećima neuspješnim taktikama.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.