Čelična krila do naše avlije!?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mostarce je, dokazano, do sada mogla ujediniti samo ogromna, višednevna sniježna oluja ili slična elementarna, odnosno prirodna nepogoda. Ova izreka vrijedila je do jučer. Od sada možemo reći – Mostarce, makar i nakratko, mogu ujediniti samo osvetoljubiva priroda i Eurowings! Kako drukčije objasniti fenomen masovnog izlaska na biralište, pa makar ono bilo i na internetu u režiji spomenute aviokompanije, onih istih ljudi koji su sinonim za „boli me kurac za izbore“ i „ne sjećam se kad smo zadnji put u gradu birali“?

Kako drukčije objasniti općom mobilizacijom ujedinjene, na dnevnoj bazi razjedinjene Mostarce, u jednom zajedničkom cilju? Odviknuti od izbora i svijesti da možemo nešto izabrati i glasom mijenjati najednom smo se uključili u akciju, k'o medvjedi kad se probude iz dugog sna, a čak i oni tradicionalno smrknuti i ni za što raspoloženi među nama prihvaćali su poziv za glasanje, makar i s geslom „Ma, daj, samo nek' je ciganluk!“

Partnerstvo za đir

Stvarno, bilo je izuzetno lijepo gledati, pogotovo finalnu utrku između Mostara, Trapanija i Shannona, i kužiti kako, dok ti prst hvata grč od lupkanja na „srce“, prolaze imena poznata i nepoznata, različita kako već u Mostaru znaju biti svih fela, ali usmjerena samo u jednom cilju – da Mostar pobijedi! Prolaze ti pred očima profilne slike s navijačkim komentarima ljudi koji pored imena, i sukladno s njim, imaju različite grbove voljenih klubova, ovaj put u istoj misiji i istom patriotskom zanosu.

I, naravno, iako je bilo gutavo, iako se Shannon prilično primaknuo, a Trapanija smo se jedva otresli, na kraju je Mostar pobijedio! Mostar i pobjeda u jednoj rečenici? Alo!?

Moguće je, apsolutno je moguće, da na kraju od svega ovoga i ne bude ništa, ne bi nam bilo prvi put da dobronamjeran strani investitor naiđe na runjav nos domaćih homo politicus vulgarisa, moguće je da je sve ovo bio samo reklamni trik Eurowingsa, ma moguće je, kad vidiš u što se svijet pretvorio, i da se netko dobro našalio s nama, ali, ma koliko netko pokušavao danas umanjiti značaj jučerašnjeg glasovanja i glasovanja prije toga koje je uvelo Mostar u finale među tri najbolje destinacije, stoji da je Mostar pobijedio!

Samo nek' se nešto događa!

A pobjeda današnjeg Mostara, pa makar i u „Čovječe, ne ljuti se!“ je velika stvar, a kamoli jedna ovakva, u kojoj smo, ako ništa, pokazali da nas ima i da možemo. Samo kad hoćemo. A do nas je hoće li ova pobjeda biti pirova ili ona prava.

Pri to mislim na isti onaj Mostar kojem je trebao snijeg do brade 2012. da među ljudima olabavi ratna struna i da se relaksira malo život u zajedničkom gradu, jest da izbora još uvijek nema, ali nitko ne može reći da režimo jedni na druge.

E, da, onaj isti Mostar kojem je jučerašnje tipkanje „srca“ do besvijesti na facebooku bilo, očito, potrebno da krikne kako želi živjeti kao sav normalan svijet – u 21. stoljeću biti povezan normalnim avionskim linijama sa europskim gradovima, otvoriti se „na izvol'te“ svim turistima kojima je do sada bilo mrsko klapati iz Dubrovnika, Splita ili Sarajeva do ovamo i učiniti svim Mostarcima koji ne žive u gradu da popiju kavu u svom gradu i vide najmilije kad im to srce zaželi. 

Teoretski sve ovo lijepo zvuči, malčice je drukčije u praksi

Naravno, drugi je par rukava da nam ne bi ni trebalo grčiti prste i sazivati okolo znane i neznane u očajničkoj nadi da ćemo klikom dobiti ono što nemamo toliko godina, samo da u ovom gradu na odgovornim mjestima sjede neki ozbiljniji i sposobniji ljudi. Istina je da se avionske kompanije privlače na egzaktan način – ozbiljnošću u poslovanju i pregovaranju, ozbiljnošću u konkretnim planovima i ponudama za partnerstvo.

To što je mostarski aerodrom do dana današnjeg skoro pa zadnja rupa na svirali u ovom dijelu Europe upravo je odgovornost svih onih koji su do sada od njega mogli i morali učiniti destinaciju za slijetanje iz svih krajeva Europe, a nisu. Ako je Mostar pred rat, u vrijeme kada nije bilo low-cost tvrtki u današnjem opsegu,  imao tjedni let za London, dakle prije 25 godina, zašto ga nema danas? Je li kriv London ili Mostar? Mostar, dabome!

Uostalom, nije samo aerodrom taj koji je slika i prilika krajnje neozbiljnosti odgovornih. Čitav grad je jedno veliko nedefinirano mjesto za život, koje u 21. stoljeću nema ono što bi grad trebao imati. Pođimo od sportske dvorane, preko cestovne infrastrukture, pa nadalje….i nećemo ubrzo stati, jer u Mostaru i dalje ima više stvari koje treba popravljati i usuglasiti sa modernim življenjem, nego što smo ih popravili i napravili.

Treba više od klika da se prodrma klika

A to se, nažalost, ne može riješiti tek jednim klikom ili kuckanjem prstom o „srce“ na mobilnom telefonu u aplikaciji Facebook. Te probleme neće riješiti jedan SMS gradonačelnika s pozivom da klikovima dozovemo optimizam u grad, nego njegov rad, zajednički red i opća disciplina. I odgovornost građana koji se ne stide reći što žele i odgovornost Uprave koja je nekoć davno bila ovlaštena da nam omogući što trebamo, ali se odavno, mens' čini,  zaboravila.

A da bi Mostar zbilja pobijedio, da bi zbilja osjetili pravi ponos, sličan onome kada ste jučer u četiri popodne vidjeli objavu Eurowingsa – „And The Winner is…Mostar!“,  morat ćemo puno više stisnuti nego je gumb na tastaturi ili komad stakla na smartphoneu. I to već danas!  Ne bude li tako, otići će nam Eurowings prije nego što je došao, a mi ćemo nastaviti truliti u ovoj kotlini čemera, do nekog narednog snijega, poplave ili požara.