Černobil iz našeg sokaka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nekada davno, dok je Mostar pokušavao nalikovati urbanom centru Hercegovine, postojala je firma koja se zvala Toplane. To je ono što i danas imaju drugi gradovi u Bosni i Hercegovini, dakle svaki onaj grad koji ima nebodere i u njima centralno grijanje zajedničkog tipa. No, kako je Mostar odavno operiran od zajedničkog, osim kada su u pitanju politički pozivi na zbijanje redova, tako je i zajedničko grijanje odavno mislena imenica.

Toplane su odavno u stečaju, drugim riječima u k...u, vrli novi stanari starih zgrada prepilali su stare cijevi, uveli samo svoje grijanje neovisno od susjeda, netko se grije na klimu, a radijatori mu služe da skupljaju prašinu, ako ih već nisu dali u „staro gvožđe“...  Iza Toplana ostali su objekti, oni iz kojih se grijalo velike stambene komplekse, kao što je ovaj koji će nam biti tema, smješten upravo na Tržnici.

Tržnica je oduvijek bila ogledni primjer odlično zamišljene urbane cjeline koja je u praksi pokazala sve mane hercegovačkog shvaćanja zajedničkog življenja. Gusto zbijeni blokovi zgrada zamišljeni su sa zelenim površinama, igralištima, parkinzima, a u sredini je postavljena moderna pijaca otvorenog tipa, sa ponešto natkrivenog prostora, u zagrljaju modernog supermarketa, ribarnice, prodavaonice čaja i slično.

Kao dijete sjećam se kakofonije zvukova prodavača i kupaca, izmiješanih mirisa rakitskog i nevesinjskog sira, svinjskog i goveđeg pršuta, zlatiborskog kajmaka i ovdašnje hurde, domaće kavade i makedonske karpuze, pamtim kao danas vonj ribe iz ribarnice i vazdansko zagledanje u pastrmke koje su veselo, i ne sluteći sudbu, plivale u jednom staklenom akvariju veličine škrinje.

Pamtim mamljiv miris stotina vrsta čajeva, koji su se kupovali u objektu u kutu, gdje sam također volio u prolazu ušmrknuti vajne mirise nane, majčine dušice, sporiša, kamilice i sličnih, čisto da bih se, ako ništa, malo „avizao“ nakon omiljenog sporta nas djece iz Splitske na potezu 42-50 – mirisanja auspuha, među kojima je onaj dvotaktnog istočnonjemačkog Wartburga bio najpoželjniji!

Čudno djetinjstvo, reći ćete. I zbilja, dok danas upozoravaju na ispušne plinove automobila, dok po Europi protjeruju dizele i zbrajaju zdravstvene rizike, prije tridesetak godina, pa i nešto više od toga, jedan od omiljenih sportova moje generacije, uz loptu, žmuru, trulu kobilu, graničare i limun i naranču, bio je prići što bliže autu i udahnuti mamljiv miris iz auspuha. Koliko znam, još uvijek nitko od nas nije obolio od raka pluća, držimo se još uvijek, mada nas je jedan broj kasnije upao u probleme s drogama. Neki su s auspuha prešli na ljepilo, a neki su odlijepili i bez toga.

No, to nije tema. Tema je Toplana. Kompletan kompleks zgrada u Splitskoj, uključujući i pedesetih godina sigurno fascinantne Zvjezdare, nebodere jednake onima u Beogradu, povrh stadiona Partizana, sa tlocrtom u obliku trokrake zvijezde, samostalnim sustavom bacanja smeća i samostalnim sustavom grijanja, i danas izgleda kao urbana jezgra desne obale grada. Iz aviona se vidi da je to netko planirao kako treba, da je sve u svoje vrijeme izgledalo kao da se NLO spustio međ' voćnjake i ruralno raspoređene kuće, no nadaleko poznata samovolja i hajdučija učinili su svoje. Splitska je odavno pojam moranja stanovanja, nikako uživanja u istom.

I to ne samo nakon zadnjeg rata, nabio sam 44 u dupe, ali se nešto ne sjećam da su igrališta u Splitskoj ikada bila u funkciji – razvalilo je i ogulilo čim prije i ljuljačke i klackalice. Legendarni tobogan među Zvjezdarama služio je velikim dripcima da malim dripcima prave spačke, pa su iskrivljavali lim na toboganu, samo da bi netko neupućen spuštajući se poderao šorc ili naribao testise. Prljavština, smeće, ostaci neprodanog povrća i voća bila su neodvojivi dio djetinjstva u Splitskoj, uključujući i vazda podivljale zelene površine, na kojima je manjak trave nadoknađivao višak žbunja raznih oblika.

Oni odrasli u osamdesetima sjetit će se da je raja iz Uglovnice imala Lindu, a da je u Splitskoj miljenica bila Đina, to su vam lokalni kerovi, koji bi danas vjerojatno završili u kakvom azilu, ali onda su bile miljenice čitave populacije, nikad gladne i vazda na oprezu da ne bi netko nepozvan upao na teritorij.

I u centru cijele priče dvije zabranjene zone – prva je bila Vatrogasna, koja je bila okružena živom ogradom s najboljim gloginjama u ovom dijelu svemira, koje su svaku puhaljku činile ubojitom poput AK-47. Vječita čežnja bila je preskočiti u dvorište Vatrogasne, samo zato jer je to bilo zabranjeno, ali sustav je tada još uvijek djelovao, pa bi nas brzo neki Brko iznutra rastjerao. Druga zabranjena zona bila je Toplana, smještena između Zvjezdara i Tržnice, taman uz ono famozno betonirano igralište, i ona je imala svog Brku, tako da smo mi djeca samo ponekad mogli pokušati „ćuriti“ kroz zatamnjene prozore ne vidjevši ništa osim naznake nekakve mašinerije, koja je u dječjoj mašti podsjećala na svemirski brod.

Maštali smo o tome što se nalazi unutra i čime se sve bave ti ljudi koji povremeno nestaju u utrobi kompleksa, zamišljali kako će jednog jutra kompletna zgrada odletjeti u svemir i konačno nam odati tajnu onoga što se zbivalo unutra. Toplana? Pih! Pričajte vi to nekome drugom! To je bila tajna baza, ta ne bi nas tako stalno tjerali od nje. Plašili su se da mi djeca ne prokužimo stvar, to je bar bilo jasno.

I tako, prođe djetinjstvo, prođe još puno toga, čitava Splitska propade do neprepoznatljivosti, neboderi dobiše čudne fasade, svaki stan svoje boje i otvore ima, parkinzi su i gdje su bili i gdje nikad nisu trebali biti, blato, lokve, memla svuda okolo, između načičkani objekti bez ikakvih prava i još nikakvijih obveza...

Razbježala se nekadašnja djeca udisati plinove iz auspuha po bijelom svijetu, a kad bi se i vratili samo bi sa žaljenjem konstatirali da su se nekadašnje goleme zgrade, one koje su parale nebo, skupile k'o uštipak, da gloginje i košćele više nitko ne bere i da nitko više krvavih koljena ne sjedi na rubu pločnika i udiše dim Wartburga.

A što tek reći za nekada vrli vatrogasni toranj, koji danas jedva da je viši od obližnjih košćela, okružen novim zgradama i bez smisla i svrhe? A što tek reći za nekadašnju Toplanu, u dječjim maštanjima svemirski brod, a danas tek leglo zaraze, šuplje skladište za sve naše peksinluke i đon obraze? Podno Zvjezdara, koje su i same nekako u međuvremenu postale i krive i tužne, čak im se i fasada istopila, a pa provirile cigle k'o kosti kakvog leša, stoji objekt koji kao da je prenesen iz Černobila 1986.

U tom objektu na stotine, na tisuće odbačenih kesa sa smećem, svakavog otpada, od čega je poneki u svoje vrijeme bio i živ i veselo mahao repom. Nema više prozora kroz koje je dječje oko hranilo maštu, sve što se moglo odnijeti ili zguliti, odneseno je ili zguljeno. Danas, kroz sablasno šuplje okvirove nekadašnjih prozora jasno se vidi naše pravo lice, ni blizu svemiru, daleko od neba. Vidi se lice stisnuto u mulj, blato i smeće. Prizemni, podzemni, depresivni porivi, oni koji rađaju parazitiranje u beznađu. Nemar, lijenost, bezobrazluk, institucionalna hrđa. Okvir koji ubija svaku maštu i u kojem djeca više nemaju što tražiti.

Prođete li pokatkad tuda, bacite pogled u pokojnu Toplanu, svačiju, a ničiju.... i nemojte se praviti da je nema i da ne postoji. Nemojte okretati glavu kao pored nekoga kome ste dužni. Pomirišite taj zadah smrti. Bacite pogled unutra, na svo to smeće utopljeno u stalno cureću vodu. Pogledajte kako zbilja izgledaju famozni kosturi iz ormara. I onda se zapitajte, tko je zbilja kriv i tko će biti kriv kad najednom izađu. U kojem obliku, to ne znam, ali bit će to oblik koji je itekako zaslužen. Not good, simply terrible!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.