Cijena moći: 100.000 KM po direktoru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Fudbal je, uz ostalo, opijum za mase. Em omogućava liječenje kolektivnih frustracija na stadionskim okukama, em zagluši neke druge vijesti koje o stvarnosti ne govore sve, ali svakako govore dosta važnoga.

U danima u kojima se, zavisi o kojem dijelu zemlje govorimo, snivala pobjeda reprezentacije Bosne i Hercegovine nad Belgijom, čudilo Hrvatskoj selekciji i njenoj patnji protiv Finske, te čekalo da Srbija osigura direktan plasman na Svjetskoj prvenstvo, bivši generalni sekretar Košarkaškog saveza BiH, Harun Mahmutović, odgovorio je putem Facebooka na navode najbolje naše i jedne od najboljih košarkašica na svijetu ikada, Razije Mujanović, da joj je za nekakav angažman u KS BiH tražio 100.000 (slovima: stotinu hiljada) maraka.

 „A baš sam imao mjeru kad sam tražio pare da je zaposlim - 100.000 KM. Pa nisam joj nudio da bude direktor BH Telecoma ili Elektroprivrede“, napisao je, pored ostaloga, Mahmutović.

Je li možda, a teško da jeste, jer optužbe na njegov račun su i ozbiljne i javno iznesene, Mahmutović želio biti samo sarkastičan, pa ostao nedorečen, suštinski je nevažno. Bitnije je i strašnije to što je u dvije rečenice sa dvadeset i pet riječi i jednom brojkom opisao kako funkcionira Bosna i Hercegovina, kakvu vlast ima i zašto, na kraju, bolje neće biti.

Prevedimo prvo te dvije rečenice vrijedne pamćenja i ponavljanja: kada neko hoće biti direktor jedne od dvije najprofitabilnije firme u Bosni i Hercegovini, BH Telecomu ili Elektroprivredi BiH, e to košta stotinu hiljada maraka, dok radno mjesto u Košarkaškom savezu na vječnom rubu financijskog kolapsa ne vrijedi ni marke. Ukoliko, o čemu Mahmutović nije govorio, ali za to jeste optužen Amir Zukić, gensek Stranke demokratske akcije, taj neko ili ta neka, hoće raditi kakav drugi, slabije pozicionirani i samim time manje plaćeni posao u istim firmama, cijena je niža. No, tu se ide na količinu: direktor je jedan, a ispod njega je na stotine sekretarica, inžinjera, tehničara, montera, savjetnika za marketing, ma svega i u skladu sa platežnim mogućnostima.

Budimo, ukoliko uopće ima potrebe, još jasniji: zaposlenje u javnim firmama ima svoju cijenu, od nekoliko hiljada maraka do cijielih stotinu i plaća se na ruke onima koji su tražili glasove kako bi, je li, odgovorno upravljali i preduzećima čiji su vlasnik entiteti. Posao je, pri tome, dobar, plata redovna, perspektiva dugoročna, što je u takozvanom realnom sektoru rijetko kao pornić sa izvanrednim dijalozima. Kada je već tako, e ima da se ulaz plati. Izlaz je džaba i vodi u penziju. Naravno, bolju od prosječne i svakako zantno veću od one najniže, koju se ne može nazvati ni milostinjom. Da se milostinja ne uvrijedi.

Osvajanje vlasti omogućava i punu političku, kadrovsku i svaku drugu kontrolu nad javnim preduzećima od kojih su neka tvornice novca. Harun Mahmutović je, istina, spomenuo samo BH Telecom i Elektroprivredu Bosne i Hercegovine, ali ne zato što je drugdje, u svim ostalim elektroprivredama i prodavačima minuta za razgovore, bolje i drugačije, već ponajprije zbog toga što mu je materija poznata. Vjerovatno nije upućen u cijene mogućnosti rada u firmama pod kontrolom HDZ-a i SNSD-a.

Možda je, dakle, posao u Eronetu i Elektroprivredi Herceg-Bosne jeftiniji za dobiti, ali je nekima od onih koji ga naplaćuju, stotinu puta lakše. Kako je Dragan Čović uspješno posmicao svu opoziciju, ne mora se truditi da što više uprihodi za što manje vremena: on je, jedini od naših vajnih lidera, oslobođen straha da će njegovu političku kastu smijeniti neka druga. Kod Dodika je malo složenija situacija, ali je on svakako, baš kao i Bakir Izetbegović u svom kotaru, poklopio sve gdje ima nekih para, pa im sada samo ostaje da jedan drugome omoguće zadržavanje zauzetih pozicija na čemu, uz Čovićevu svesrdnu pomoć, predano rade tako što si sve intenzivnije jebu milu majku.

Nema, niti ga je nekada bilo, romantičnog nacionalizma – svaki je, naime, glup i primitivan – ali jeste bilo ljudi koji su se posvećivali ostvarivanju nekakvog nacionalističkog cilja zato što su u njega vjerovali i zato što im je nacija, onako kako su je doživljavali, bila važnija od svake materijalne koristi. Takvi su odavno ili na marginama ili po grobljima, što, da se ne lažemo, nije nikakva šteta. No, šteta je što su ih zamijenili trgovci kolektivnim mržnjama spram drugih i viškom ljubavi za neke kao svoje, a oboje im je sjajna krinka za čisto bogaćenje na jedan niza od dostupnih načina, pa i onaj u kojem direktorska i sva druga radna mjesta, tamo gdje mogu, prodaju po tržišnoj cijeni.  

Njihova Bosna i Hercegovina savršeno je funkcionalna u svoj svojoj nefunkcionalnosti. Zapravo, samo dok ništa ne radi kako treba, oni mogu raditi šta god hoće. Očekivati kako će dopustiti demokratskim procesima da im zatvore izvore prihoda, jednako je blesavo kao nadati se da će se jednoga dana potruditi i napraviti nešto što će za posljedicu imati funkcionalniju državu i, posljedično i uz sve drugo, promjenu načina zapošljavanja u, recimo, BH Telecomu ili Elektroprivredi BiH.

Mi ne moramo brinuti kakav nas rasplet čeka, jer raspleta neće biti. Jednostavno, ne isplati se udruženim zločinačkim organizacijama maskiranim u zakonodavnu  i izvršnu vlast. Ni glupljim od njih, inače, ne pada na pamet da popravljaju nešto što svakako radi i donosi marke u enormnim količinama. I zato će nama, a to je najtragičnije, sve ostati zadugo, baš zadugo, isto. Osim onima što imaju para. Oni će, kada požele, moći raditi za pristojnu platu.