Klizna situacija

Crna rupa za svaki problem

Kolumna / Kolumne | 30. 09. 2016. u 07:43 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U ponedeljak će okončati jedna od najvećih, ma najveća kriza u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Ona čiji je pretposljednji čin bio toliko dramatičan da je bilo pitanje hoćemo li se u posljednjem - i u boljoj varijanti - izljubiti do pojasa, razmijeniti dresove i svako svojim putem ili ćemo, u skladu sa lijepim narodnim običajima, malo zapucati zbog, naravno, referenduma u Republici Srpskoj.

On je, taj referendum, znamo, održan: nakon višemjesečne pripreme je, kao, na birališta izašlo preko pedeset posto građana manjeg entiteta, a oni su, zahvaljujući Dodikovom talenatu da svakom zgodom ukrade više glasova od evropskog prosjeka, bjeloruskim procentom potvrdili odluku predsjednika RS-a da će slaviti deveti januar, makar se Ustavni sud okrenuo naopako. I eto, to bi bilo to: niti se izljubismo, niti zapucasmo, već se svi ponašamo kao da se ništa nije dogodilo, uporno tvrdeći da se nešto, ipak, događa.

No, kako su u nedjelju lokalni izbori – to je, uzgred rečeno, proces u kojem žitelji neke općine ili grada biraju vlast, osim ako ne stanuju u Mostaru, gdje malo fali da vlast počne sebi birati građane – e tako će u ponedeljak referndumska drama na podužu pauzu za glumce i publiku.
Ako u dejtonskom kontruktu Bosne i Hercegovine ima još nečega dobrog, osim što je njime zaustavljen rat, onda je to beskrajna mogućnost apsorbiranja svake krize, ma kolika ona bila. Ova referendumska zbilja jeste, još koji dan, ogromna. Nije, naime, uobičajeno da se na polovici teritorija neke države, makar i petorazredne kolonije, ne poštuju odluke Ustavnog suda, niti je uobičajeno da političkog lidera te polovine ganjaju pravosudni organi, uz obostranu, hroničnu upalu međunožja.

Sve je, međutim, kod nas, ovdje, u Bosni i Hercegovini je, u svakom trenutku moguće, a ne ne ostavlja posljedice. Nije to, da ne bude kakve zabune, rezultat kolektivne zrelosti ili pojedinačne, liderske odgovornosti, već, ponovimo gradivo, upravo konstrukta koji, prvo, nudi problem za svako rješenje, pa zatim niti jednom problemu ne dopušta da dođe bilo gdje.

Cijeli će se taj fenomen jednom, nikako skoro i svakako ne ovdje, ozbiljno izučavati. Nema, naime, u cjelokupnoj ljudskoj povijesti i političkoj praksi ničega sličnog: države u trajnoj kriznoj situaciji i stanju stalne izmjene uzroka krize. Mogli bi sada, samo nema ni potrebe ni prostora, nabrojati sve one famozne, velike drame, poslije kojih ništa nije trebalo biti isto, ali se dešavalo upravo suprotno - sve je ostajalo navlas isto, bez obzira je li riječ o suspendiranju prava nekog od naroda; hapšenju i zatvaranju lidera jedne od najvećih stranaka, sve pod optužbom da je organizirao mafijaške likvidacije; uprezanju institucija u procese rušenja ustavnog poretka; korištenju predsjedničkih ovlasti da se ubicama omogući izlazak sa robije...

To je ta magična moć Daytona: on apsorbira sve, ali ne amortizira ništa, pa u beskrajnom okretanju u velikom, savršenom krugu, svaka kriza traje u skladu sa definicijom dužine filmskog kadra - onoliko koliko treba da traje. Život, međutim, pogotovo u Bosni i Hercegovini, nije film, ne mora nužno imati rasplet i odjavnu špicu. Drugačije rečeno, nakon što prođe sva ova referendumska histerija, uslijedit će nova zbog rezultata lokalnih izbora, pa onda ona zbog neodržavanja izbora u Mostaru, e onda eto zimskih praznika, pa devetog januara, prvog marta, razgovora o preustroju Federacije, prijedloga promjene izbornog zakona i sezone godišnjih odmora, u kojoj se konstitutivni narodi, plus Sejdić i Finci, kupaju i sunčaju. Do iduće jeseni ćemo, je li, već nešto smisliti da se uzjebemo s povodom.

BiH je, zapravo, nešto kao crna rupa za krize. No, nije to nužno loše, jer nam iskustvo bavljenja vlastitim problemima svakako nije bajno: pokušavajući se uhvatiti u koštac sa nečim složenim, uglavnom bi se hvatali za puške. Istina, nije ni nešto trajno dobro. To što je kraj agonije nemoguć samo znači da ostajemo u agoniji do kraja. Vlastitog, biološkog – našeg, njihovog, Sejdićevog, Fincijevog, Lucije Kimani... Dopisati po potrebi.

Kopirati
Drag cursor here to close