Čudna jada od Višegrada grada

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada je britanski fizičar Tim Berners Lee prije nešto više od trideset godina, 1989., na institutu CERN u Švicarskoj, osmislio mrežni protokol World Wide Web (www) nije ni slutio o kakvom se revolucionarnom otkriću radi. Kao što je poznato, na osnovu tog protokola nastao je internet kakvog danas poznajemo, a koji je uvelike promijenio naš način života.

U intervjuu koji je dao prošle godine, a koji su prenijeli brojni svjetski mediji, uključujući i one hrvatske, Tim Berners Lee je pojasnio motive kojima se vodio pri stvaranju World Wide Weba. Zamišljao je platformu koja će omogućiti slobodnu razmjenu podataka u znanstvenoj zajednici koja će svijet učiniti boljim, a sve nas obrazovanijima, mudrijima i informiranijim. Međutim, Bernersov san pretvorio se u svoju suprotnost, u svojevrsnu  noćnu moru koja je civilizaciju kakvu smo poznavali promijenila do neprepoznatljivosti.

U što se pretvorila digitalna utopija Tima Bernersa Leeja na najbolji način pokazuje posljednji slučaj koji je usijao internet i društvene mreže u Bosni i Hercegovini. Radi se o internetskom snimku  u trajanju od 45 sekundi na kojemu se vide Peter Handke, Emir Kusturica i Muharem Bazdulj, novinar, književnik i prevoditelj rođen u Travniku, a koji već više godina živi u Beogradu, kako zajedno uz pratnju nekog benda pjevaju pjesmu "Romanija" Halida Bešlića.

Snimka je nastala u Višegradu, u Kusturičinu "Andrićgradu", gdje je Handkeu uručena "Velika nagrada Ivo Andrić" čiji je osnivač i "spiritus movens" redatelj Emir Kusturica. Nagrada mu je dodijeljena za najbolju knjigu objavljenu u Srbiji ili Republici Srpskoj u 2020. godini, za njegovo ostvarenje "Drugi mač – Majska povijest".

Istu nagradu je, da podsjetim, prije nekoliko godina dobio Zahar Prilepin. Radi se o piscu neobično zanimljive i kontroverzne biografije, rođenom 1975. godine, koji je radio kao fizikalac, izbacivač, grobar, televizijski voditelj, urednik časopisa, bio je član pank benda... Također, radi o ratnom veteranu iz Čečenije. Prilepin je militarist koji je često boravio u Donjecku u vrijeme dok je tamo trajao krvavi rat. Od 1996. do 2019. godine bio je član zabranjene Nacional-boljševičke stranke čiji je osnivač Eduard Limonov, na ovim prostorima najpoznatiji po brutalnoj epizodi iz rata u Bosni i Hercegovini, kada je pred televizijskim kamerama pucao iz protuavionskog mitraljeza po Sarajevu.

Prilepin je "Veliku nagradu Ivo Andrić" dobio prije nekoliko godina za srpski prijevod romana "Manastir". Uzgred, radi se o književnom remek-djelu, bez obzira na notornu činjenicu da Prilepin nije nagrađen za književnu kvalitetu svog romana, već mnogo više, ili čak i isključivo, zbog političkih kontroverzi koje ga prate.

Još jedno podsjećanje, a koje je usko vezano s najnovijim slučajem: prije dvije godine Prilepinu je onemogućen ulazak u Bosnu i Hercegovinu, gdje je trebao sudjelovati na književnoj manifestaciji "Kočićev zbor" u Banjoj Luci. Tom prilikom trebao mu je biti uručen "Orden Njegoša prvog reda" kojim ga je odlikovao tadašnji Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Prilepin je zaustavljen na Graničnom prijelazu Rača, gdje mu je Granična policija BiH oduzela putovnicu, koja mu je nakon provjere vraćena uz rješenje o zabrani ulaska u zemlju, uz obrazloženje da "predstavlja prijetnju za sigurnost i međunarodne odnose Bosne i Hercegovine".

Ta nagrada, "Velika nagrada Ivo Andrić", danas, o čemu na najbolji način svjedoče ova dva imena, Peter Handke i Zahar Prilepin, bez obzira na neupitnu kvalitetu njihova književnog djela, više, čini mi se, nego bilo što drugo podržava na simboličkoj razini u javnom prostoru nasljeđe zločinačkog režima Slobodana Miloševića.

Nakon što je snimka procurila u javnost, uslijedio je brutalni medijski linč Muharema Bazdulja. "Duh palanke", čaršije, se sa stranica Konstantinovićeve knjige preselio na internet. Udruženim snagama krenule su na Bazdulja čaršijske twiter i facebook brigade. Pisac Faruk Šehić nazvao je Bazdulja "travničkim, muslimanskim četničićem", dok najpoznatiji twiter ratnik u Bošnjaka, Emir Suljagić, decidirano kaže: "Muharem je Srbin..." Oglasio se s druge strane oceana i Aleksandar Hemon koji kaže kako "Bazdulj bazdulja (bazdi, smrdi, op.a.)". 

Muharem Bazdulj je, također, dugogodišnji kolumnist sarajevskog Oslobođenja. Nakon objave snimka, urednica ovog lista Vildana Selimbegović, u maniru prestrašenog Gogoljeva činovnika, ogradila se od svoga kolumniste. "S obzirom na veliki interes izazvan emitiranjem privatne zabave u čast Petera Handkea, na kojoj je učestvovao i jedan od suradnika Oslobođenja, želim reći da mi je zaista žao sto su se uznemirili i osjetili povrijeđenim naši čitatelji. (...) No, Oslobođenje ne može biti odgovorno za privatne odluke i druženja svojih suradnika. Jednako kao što ni Halid Bešlić ne može biti kriv što se Handke slavi uz njegovu pjesme", napisala je u svom priopćenju Vildana Selimbegović.

Da se građanin Muharem Bazdulj privatno družio sa stanovitim austrijskim državljaninom Peterom Handkeom i građaninom Emirom Kusturicom, bi li bilo koga zanimala ta vijest, a pogotovo bi li se pretvorila u poziv na linč? Međutim, novinar i književnik Muharem Bazdulj družio se s književnim nobelovcem i dvostrukim dobitnikom kanske Zlatne palme, vlažnog sna svakog filmskog redatelja. Tako nešto internetska kanalizacija ne oprašta. Postoji li netko među tim silnim "komentatorima" koji je, možda, drugovao s osobama osuđenim za ratne zločine? Vjerojatno postoji, jer statistika velikih brojeva je zajebana stvar. Dakle, ono što je dopušteno čaršijskom Jupiteru, nije dopušteno "muslimanskom četničiću", bez obzira što Handke nije ratni zločinac, iako se na njega, i to s pravom, rekao bih, zbog njegova štetočinskog djelovanja 90-ih, lijepe stigme zločina režima Slobodana Miloševića.

Mogu svi po bespućima interneta, znani i neznani, razapinjati građanina Handkea, Bazdulja i Kusturicu, jer to je u svijetu internet kanalizacija, u Bernersovoj digitalnoj utopiji, postalo pravilo. Ali je nedopustivo kada to s pozicije moći, s mjesta člana Predsjedništva BiH, napravi notorni Željko Komšić, iako je njegova motivacija jasna, da uhvati poneki lajk iz tog zagušljivog kanalizacijskog polusvijeta. "Podvriskivanje četnika Emira Kusturice i Muharema Bazdulja sa glorifikatorom genocida Peterom Handkeom, najbolji je dokaz kako u konačnici završava dijalog sa ljudima koji ne uvažavaju nikakve činjenice", izjavio je Komšić.

Postavimo, sada, stvari malo drugačije. Više je europskih zemalja turske zločine nad Armencima od prije više od jednog stoljeća okarakteriziralo kao genocid. To je nedavno učinila i administracija američkog predsjednika Joea Bidena, bez obzira na eventualne političke štete po američku vanjsku politiku koje će proizići iz tog čina. Svima je poznat stav turskog autokrate Tayyipa Erdogana po tom pitanju. Je li se Željko Komšić više puta naslikavao s Tayyipom Erdoganom? Jeste. Jesu li pritom zajedno pjevali Halidovu "Romaniju"? To, koliko znam, nije poznato.

Je li, onda, moguć facebook post, u kojemu poznati ili nepoznati netko, optuži Željka Komšića da se fotografirao s "negatorom genocida", kako se poslovično u Sarajevu titulira Petera Handkea? Moguće je, naravno, ali za takvo što morate se zvati Željko Komšić i imati džon obraz, i da se obraćate auditoriju s memorijom čovječje ribice.

Sva ta Handkeova somnabulna bauljanja "srpskim zemljama" djeluju jadno i otužno, kao još jedan primjer koliko je kod nekih pisaca u raskoraku "život i djelo". Handke nije ni prvi ni posljednji za kojega to vrijedi. Postoji onaj stereotip kako nikada ne smijete upoznati pisca kojega volite, jer ćete, možda, biti u prilici upoznati i njihovu mračnu stranu. To vrijedi za Handkea kao za malo kojeg drugog pisca.

Ako o ovome bilo tko ima što za reći, onda su to srpski intelektualci, poput Filipa Davida, koji je progovorio o ovom slučaju za portal Radiosarajevo.ba, ne spominjući nijednog trenutka Muharema Bazdulja i Emira Kusturicu, jer su oni u cijeloj ovoj priči sporedni likovi. On je prije svega govorio o srpskom odnosu prema Handkeu. Filip David kaže kako nagrade Handkeu imaju malo veze s književnošću, a "mnogo više s politikom i političkim porukama koje se na ovaj način šalju".

David je u svojim izjavama težište stavio na 90-te: "Onih teških ratnih godina kada se Jugoslavija raspadala, pojave nacionalizma itd, tada je Handke pružio podršku jednom takvom (Miloševićevom) režimu. Kada je poslije toliko vremena, dobio Nobelovu nagradu, a sada, evo, dolazi i u posjetu Banjoj Luci i Srbiji, ja sam u nekim svojim zapažanjima, bilješkama, i intervjuima koje sam imao, govorio da je Peter Handke u moralnom pogledu - nisam govorio o njegovoj književnosti, koja sigurno ima određenih kvaliteta i vrijednosti - moralna nula." Što dodati ovim riječima Filipa Davida? Apsolutno ništa.

Beogradski pisac je naveo još, što je jako zanimljivo, s čime ću i završiti ovaj tekst, kako je i sam Handke svjestan da određeni politički krugovi u Srbiji i Republici Srpskoj manipuliraju s njim, ali mu to, izgleda, dodao bih, ne smeta, jer ne bi u suprotnom pristao da ga vodaju po "srpskim zemljama" kao kakvu cirkusku mećku. "Jer sam Handke u nekom svom intervjuu kaže da mu je žao što u bivšoj Jugoslaviji vrlo malo znaju o njegovom djelu i malo su ga pročitali. Dakle, nije to veličanje nekog pisca koji ima široku publiku ovdje, ovo je čisto jedna politička stvar", izjavio je Filip David.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.