SDA-luci: Posljednji zadatak Željka K.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada bi se Stranka demokratske akcije bavila Bosnom i Hercegovinom – u koju se, je li tako, tako je, zaklinju od non do stop – onoliko koliko se bavi vlastitim preživljavanjem, mogli bi se makar nadati da razlika između mira i rata nije tek u tome što se ne puca. Naravno, kada bi se ista ta Stranka demokratske akcije bavila Bosnom i Hercegovinom koliko se bavi sobom, onda ne bi ispunjavala svoju osnovnu funkciju uzurpatora ideje kakve-takve, ali pristojne BiH, te kontrolora dijela njenog teritorija na kojem ima sasvim dovoljno mjesta za stranačko uhljebljivanje i sasvim dovoljno resursa za dalju, neometanu pljačku.

Veliki se organizmi raspadaju sporo, u konkretnom slučaju presporo, pa je politička organizacija za proizvodnju štete još uvijek dovoljno živa i dovoljno jaka da se barem pokuša sačuvati od posljedica svoje vlasti. Za sve ostalo u Ulici Mehmeda Spahe u Sarajevu brinu koliko i za snježne nanose iz, recimo, 2017.

Zahvaljujući nadasve mudrom vođi, Bakiru Izetbegoviću lično, SDA je evoluirala iz najjače i najbrojnije partije u BiH u stranku čiji su koalicioni kapaciteti takvi da partnere mogu naći samo ako ih prethodno naprave. Hrvatska demokratska zajednica i Savez nezavisnih socijaldemokrata se ne računaju: Milorad Dodik i Dragan Čović će biti uz Izetbegovića dok god ima dovoljno akumulirane moći za nastavak saradnje sa prirodnim saveznicima i najdražim neprijateljima.

Problem demokratije je, iz SDA pozicije gledano, što nije jednokratna, već valja svako nekoliko godina izlaziti na izbore i tražiti podršku birača. A ona, majku li joj, kopni što zbog bijede, što zbog respiratora, što zbog Seke, Asima, Fadila, Fikreta...

Nekada davno, u vremenima koja su suštinski bila jednako loša samo mi to nismo htjeli priznati, Stranci demokratske akcije je bilo dovoljno da ili zadovolji poneku želju Harisa Silajdžića ili da opoziciju usitni podržavajući nerealne ambicije nekih od njenih predstavnika. Tako je, eto, Stranka za BiH bila siguran koalicioni partner koji je kooperativan onoliko koliko je Silajdžić u Predsjedništvu, dok je Željko Komšić dobio svu potrebnu pomoć da se odcijepi od SDP-a i sklepa Demokratsku frontu. Sve poslije bila je podjela plijena u skladu sa realnom snagom aktera i njihovim dugovanjima SDA-u.

Uvjeren da se sve ljude može varati sve vrijeme, Izetbegović je i sebe i stranku doveo u poziciju da saradnike koji funkcioniraju kao rezervni točak nalazi teže nego Semir Osmanagić piramide u Visokom, pa sada nema drugog izbora nego ih stvarati na veliko, pazeći pri tome da ne budu skupi kada se krenu dijeliti troškovi stupanja u brak iz prvog interesa.

Kako, dakle, SDA ne može računati na Narod i pravdu, Našu stranku i SDP, dok se s Fahrudinom Radončićem mire čisto da bi se ponovo mogli posvađati, a novi predsjednik Stranke za BiH, Semir Efendić, povremeno pokazuje znake neposluha, tako je Željko Komšić dobio novu ratu kredita kojeg valja vraćati zbog onih glasova koje mu je SDA posudila da može ući u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i tamo funkcionirati kao, kako je rekao pisac Ivan Lovrenović, zamjenski Haris Silajdžić. To je, inače, kada je pravio Savez za bolju budućnost, želio biti Fahrudin Radončić, samo što je u međuvremenu poželio mnogo više, ali baš mnogo, pa je prestao biti isplativ.

Bolji dio cijele priče o proizvodnji navodne alternative je u tome što više niko ozbiljan ne pristaje raditi na otkupu Izetbegovićeve kože, a gori što postoji Željko Komšić koji je sada dobio zadatak da, jer situacija nalaže, ubije svoju stranku i stvori novi blok koji će do izbora naredne godine rafalno ispaljivati velike riječi i još veća obećanja, pa poslije stati mirno pred, vjeruju u SDA, relativnim pobjednicima.

Kadrovski produkt Zlatka Lagumdžije krenuo je, dakle, u proces ujedinjavanja DF-a sa strankama koje pojedinačno ne mogu čak ni smetati, ali bi, barem je takav plan, zajedno mogle dobiti dovoljno glasova da Radončića ostave između ničega i ništa, a famoznu, konfuznu trojku – NiP, SDP i NS - u opoziciji.

Izbor Komšićevih partnera u pregovorima pokazuje koliko su se srozali i on i SDA, postajući ovisnima o političkim ridikulima, potrošenim švercerima i onima kojima niko nije javio da su politički davno preminuli.

Računica je prilično jednostavna: Platforma za progres Mirsada Hadžikadića, Socijaldemokrate BiH Envera Bijedića, Građanski savez i Pokret socijalne pravde i demokratije u kompletu, čisto da ponovimo, pojedinačno imaju toliko glasača da mogu organizirati zajednički kongres u trafici, ali bi zajedno i skriveni iza Komšića mogli privući po nešto glasača SDP-a, Stranke za BiH i, naravno, DF-a, dok se SDA osjeća dovoljno jakom da vjeruje kako ih može pogurati dijelom svojih.

Sve političke organizacije prije ili kasnije obole od takozvanog grupnog mišljenja prema kojem stvarnost nije ono što se zaista dešava, već ono što misli izolirana politička kasta. U SDA-u, očito, još žive u deluziji su daleko jači nego što zbilja jesu, vjerujući da mogu mobilisati dovoljno birača da u Predsjedništvo uđu i Izetbegović i Komšić i još SDA-u donesu relativnu pobjedu, a novom bloku dovoljno za buduće partnerstvo.

E u ovom zadnjem je, uslovno, vrlo uslovno rečeno, problem: SDA od posljednjih izbora do evo ove sekunde izvodi završne radove na vlastitom porazu koji podrazumijeva i krah budućih saveznika predvođenih Željkom Komšićem. Familija u proširenom članstvu je napravila toliko štete da posljedice ne mogu prikriti niti Dodik i Čović, a kamoli Enver Bijedić i Mirsad Hadžikadić.

No neka pokušavaju: što su oni uporniji u vlastitoj uzaludnosti, to će kraj ove epizode preživljavanja biti sretniji za sve. Osim, naravno, za Bakira, Željka i ove što se planiraju uguziti u vlast i povesti promjene čiji je jedini cilj da ama baš sve ostane navlas isto.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.