War-paper: Previše pobjednika za jedan mir

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Mislim da je jasno da spektakularnih promjena stanja u BiH nema, jer ga prosto nije moguće ni imati. Neka spektakularna promjena uređenja bi bila moguća na dva načina. Prvi je dogovor unutar BiH. Mislim da je potpuno nerealno da tri aktuelna lidera, glavne partije iz tri naroda, danas postignu dogovor o tome kako će izgledati BiH. Ako se to otvori, Sarajevo će tražiti BiH bez entiteta, RS će tražiti nezavisnost, a Hrvati vjerovatno treći entitet ili nešto slično. Dakle, dogovor je nemoguć. Drugi način je velika međunarodna konferencija. Mislim da je Dejtonski sporazum jedan od posljednjih dogovora gdje su EU, SAD i Rusija bili zajedno. Očekivati danas, uz Kinu koja pokazuje interes prema Balkanu, da se postigne dogovor uz saglasnost i Rusije i EU i SAD-a i Kine, a da to podrže Turska, Srbija i Hrvatska - je još nerealnije nego prvi scenarij“, rekao je bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i počasni predsjednik Partije demokratskog progresa, Mladen Ivanić.

Ivanića, inače, nikada Srbi nisu zavoljeli ludo jer se nije svakih osam sati, neovisno o jelu, gađao obećanjima koja su neostvariva. No nije on zbog toga postao obljubljen među Bošnjacima: kao što nije sporio opstanak BiH, e isto tako nikada nije zagovarao ni nestanak Republike Srpske, a ovo drugo se, je li, u Sarajevu očekuje od političkih predstavnika Srba, pogotovo iz RS-a. Također, ni kod Hrvata Mladen Ivanić nikada nije bio predmet obožavanja. Njegov je, dvjesto šezdeset osam puta ponovljeni stav, da se Dayton ne dira i da su Hrvati kako u Bosni, tako i u Hercegovini, iskorišteni od strane Zagreba koji je preko njihovih leđa platio međunarodnu podršku „Oluji“.

Sve što je Ivanić kazao u citiranom dijelu intervjua za portal Klix.ba je prokleto tačno, a prvi dio je i krasna najava nimalo svijetle budućnosti. Onaj dio o tome koliko je „nerealno da tri aktuelna lidera, glavne partije iz tri naroda, danas postignu dogovor o tome kako će izgledati BiH“.

Politički predstavnici ovdašnjih naroda – bez obzira da li dolaze iz monoetničkih ili partija koje se teorijski obraćaju multietničkom biračkom tijelu – ne odstupaju, pa tako evo frtalj stoljeća, od kolektivnih vjerovanja u rezultat, tačnije rezultate, rata koji sa stvarnim ishodom blage veze nemaju.

Izuzmemo li vojsku Fikreta Abdića, niko protekli rat nije izgubio, što ne znači da ga je bilo ko dobio. Sukob je, jednostavno, prekinut u trenutku u kojem su svi bili dovoljno jaki da ne dožive poraz i dovoljno slabi da ne ostvare pobjedu. Ni Bošnjacima, ni Srbima, ni Hrvatima, međutim, to ne smeta da se ponašaju kao pobjednici, dakle ne samo kao oni koji pišu historiju, već i kao oni koji – recimo tako – određuju sadašnjost i definiraju budućnost.

U postkonfliktnim društvima pravila diktiraju pobjednici, bez obzira jesu li ta društva složena kao naše ili jednostavna kao, recimo, ono u susjednoj Hrvatskoj. Posljedično, poraženi prihvatanjem novih pravila, u gorem slučaju, plaćaju samo ceh neuspjehu, a u boljem i trajno odustaju od ideja koje su ih dovele do bojnog polja.

E kod nas to, čisto da ponovimo, ne važi: to što ovdje niko nikoga nije porazio do kraja, ne smeta da se svi ponašaju kao da su apsolutni pobjednici.

Jednostavno, da je Armija BiH potukla VRS i HVO, prostom većinom u Parlamentarnoj skupštini BiH – ako bi se uopće tako zvala – bi bila ukinuta konstitutivnost, dok entiteti svakako ne bi postojali. Da je, s druge strane, VRS uspjela natjerati Armiju BiH i HVO na kapitulaciju, ili bi Republika Srpska bila nezavisna ili bi Srbija imala granicu blizu Karlovca. Konačno, da je HVO potukao Armiju, Herceg-Bosna bi postojala i dan danas ili kao entitet u BiH ili kao županija u Hrvatskoj.

Kao što znamo, BiH je u granicama u kojima je i bila, unutar njih su Republika Srpska i Federacija, a sva tri naroda imaju konstitutivni status. I uglavnom ništa ne funkcionira, a svaki ozbiljan dogovor koji neće propasti brže od jogurta je, kako kaže Ivanić, nemoguć.

Da bi razgovori, prvo, bili iskreni, pa zatim i doveli do bilo kakvih provedivih i za sve prihvatljivih rješenja, ne moraju se samo promijeniti pregovarači, već pregovarači moraju promijeniti i svoje baze. Suočiti ih sa, zavisno od etniciteta, činjenicama čije je prihvatanje ujedno i priznanje, možda ne potpunog, ali sasvim sigurno djelimičnog poraza u ratu.

U prevodu, HVO je sačuvao konstitutivni status kojeg su Hrvati imali i u Socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini, Armija BiH nije izgubila vanjske granice identične onima iz, recimo, 1988. godine, dok je VRS izborila Republiku Srpsku, ali kao entitet unutar BiH i bez ikakve, osim naravno nasilne, mogućnosti odcjepljenja.

Tamo gdje nije uspio ni nemiran, neće uspjeti ni miran razlaz, baš kao što tamo gdje nema nikoga čija je pobjeda neupitna, ne mogu važiti pravila pobjednika. Bez obzira na taj aksiom, mi se, evo, uporno vrtimo u krugu očekujući da politika može postići ono što nisu puščane i topovske cijevi, pa tako puta tri.

Koliko god Bosni i Hercegovini trebale velike, suštinske promjene, bolje ih je za sada ne prizivati, jer kada bi predstavnici Bošnjaka, Srba i Hrvata stavili na papir svoje iskrene želje, ali zbilja iskrene, ne one za koje neće dobiti po ušima od ambasade SAD-a, umjesto non imali bi, da se ne lažemo, war-paper. A zatim i sve što već slijedi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.