Trojka: Kriza je šansa koja se propušta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ako Stranka demokratske akcije preživi terminalnu fazu u koju su je doveli Bakir i Sebija Izetbegović, Asim Sarajlić i slični, za to će biti zaslužni njihovi politički protivnici, ali ne oni čija su sjedišta u Banja Luci ili Mostaru, već takoreći komšije: Narod i pravda, Socijaldemokratska partija i Naša stranka.

Uostalom, Hrvatskoj demokratskoj zajednici i Stranci nezavisnih socijaldemokrata više odgovara jaka SDA od ove koja u svaki deal ulazi pod ručnom, strahujući od reakcija javnosti i oponenata daleko više nego u onim godinama u kojima su bez posljedica mogli odlučiti da na dijelu teritorija pod njihovom kontrolom proljeće počinje u decembru, a ljeto nikada jer predsjednik, kako je priznao u nekom starom intervjuu, ne voli vrućinu i komarce.

Bivša šestorka, kasnija četvorka i sadašnja trojka zaista ulaže nadljudske napore da pomogne u oporavku najbrojnijoj bošnjačkoj političkoj organizaciji kako bi ona u u jesen 2022. mogla pokazati da je, jezikom majstora fraza kazano, festival demokratije događaj u kojem učestvuju svi, a na kraju i među Bošnjacima pobijedi SDA.

Ništa kod nas nema kraći rok trajanja od nade i niko nema tako dobre rezultate u brzini razočaravanja vlastitih birača od onih što pokušavaju srušiti stranku koja više liči na kriminalnu organizaciju nego na politički partiju. To što se ne radi o namjeri već o posljedicama manjka ozbiljnosti i deficita suočavanja sa stvarnosti, utješno je koliko i minimalan poraz nogometne reprezentacije BiH od Francuske do kojeg, je li tako, tako je, ne bi došlo da oni nemaju izvrsnog golmana a sudija problema sa vidom.

Elmedina Dinu Konakovića stvorila je upravo SDA, da bi je on napustio zbog nepotizma, korupcije, negativne kadrovske selekcije i stava da je stranka važnija od države. Zatim je formirao Narod i pravdu, u nju upumpao ideološki sadržaj u kojem je oblikovan i sve začinio borbom protiv svega zbog čega Izetbegović važi – i to s pravom – za pokrovitelja onih što politiku i vlast doživljavaju kao sredstvo u ostvarivanju ciljeva koji sa općim dobrom imaju veze koliko i Abdulah Skaka s Emerikom Blumom.

No, čim se pojavila prilika da NiP pokaže kako postoji ne zbog suštinskih, već zbog promjena rasporeda u piramidi moći, ona je iskorištena. Posljedično, sve druge su propuštene. Nema, naime, ničega što razlikuje imenovanje Jasmina Ademovića na mjesto predsjednika Gradskog vijeća Sarajeva od postavljanja, recimo, Sebije Izetbegović na poziciju direktorice najveće zdravstvene ustanove u BiH, Kliničkog centra u Sarajevu. U prevodu: kao što je prosječnu doktoricu i dugogodišnju studenticu do pozicije dovela bračna zajednica sa predsjednikom SDA, e tako je Ademovića lansirao rodni list u kojem piše da mu je otac ratni heroj, bivši obavještajac, čelnik političke akademija NiP-a, Kemal Ademović. Onaj što je, uz ostalo, još dok je postojao AID a on ga vodio, Harisu Silajdžiću, baš kao Vladimir Putin Jeljcinima, obećao zaštitu od propitivanja bogatstva Izetbegovića, stečenog kada su na tridesetak posto teritorija imali sto posto vlasti i moći.

Naša stranka je u začetku zamišljana kao, kako je govorio njen prvi predsjednik Bojan Bajić, radikalna ustavna partija, odnosno kao politička organizacija koja će se slijepo držati svih slova Daytona ali i bezuslovno pristajati na sve zahtjeve vezane za proces pristupanja Evropskoj uniji. Bajićeva je teza bila kako nema toliko lošeg ustavnog okvira koji kvalitetne ljude može spriječiti da nešto naprave, baš kao što nema dovoljno dobrog da loše zaustavi u uništavanju svega čega se dohvate. U međuvremenu se NS transformirala u klasičnu liberalnu partiju ali i, što je puno gore, pokazala izuzetnu osjetljivost na medijsko-političke atake kojima se propituje sve ono što je SDA uknjižila na sebe.

Nakon što su, čudom neviđenim, u Mostaru ostali dosljedni – zahvaljujući Irmi Baraliji i Boški Ćavar – u Sarajevu su se Ivane Marić kao kandidatkinje za dogradonačelnicu odrekli u roku odmah i zbog labilne konstrukcije izgrađene na jednoj njenoj izjavi koja je, inače, u odnosu na ono što o bošnjaštvu misli i piše ideolog NS-a i najlucidniji ovdašnji liberal Tarik Haverić, dim od neke stvari.

Nekada najveća, a danas tek infrastrukturno najrazvijenija opoziciona stranka u Federaciji, Socijaldemokratska partija BiH, još se uvijek oporavlja od, prvo, Zlatka Lagumdžije, pa i od same sebe u vlasti. Odluka da za gradonačelnika Sarajeva kandidiraju Bogića Bogićevića bila je odlična samo što se cijela ta operacija završila katastrofalno, otkrivajući i koliko je SDP kadrovski devastiran.

Nije, naravno, Bogićević nadignut iz penzije samo zato što nikoga boljeg nisu imali, već i zbog njegove važnosti, simboličkog značaja, zasluga i popularnosti, ali je njegovo iznuđeno odustajanje pokazalo kako, očekivano, ne samo da nemaju boljeg, već nemaju nikoga ni približno sličnog, bez obzira iz kojeg naroda dolazio. Najpoznatiji SDP-ov Srbin u ovom trenutku je Vojin Mijatović koji živi u Banja Luci, Hrvat Ivo Komšić je već bio gradonačelnik i od njegovog je mandata ostala pamtljiva jedna i pol reakcija, dok Bošnjak Jasmin Imamović ne misli iz Tuzle.

Ako, dakle, SDP u glavnom i najvećem gradu u kojem su godinama bili pretplaćeni na, barem, vlast u Općini Centar, ne može ni nacrtati iole pristojnu – adekvatna svakako ne postoji - alternaciju Bogićeviću, e onda u ogromnom broju mjesta mogu komotno zaključati stranačke prostorije i na vrata nalijepiti papir na kojem piše da ih iznajmljuju.

Nisu, naravno, NiP, SDP i NS jedine opozicione stranke u Federaciji, ali jesu i najveće i glasove crpe iz najbrojnijeg biračkog tijela što im, u teoriji, omogućava ne samo da imaju vlast tamo gdje se na nju navikao Izetbegović, već i da pomognu, za početak, dekonstrukciji Čovićeve mreže među Hrvatima u BiH. Praksa se, međutim, pokazuje problematičnom.

Onemogućavanje Bogićevićevog izbora kriza je koju je trojka mogla iskoristiti ne samo da pokaže protiv koga se bore, već i po čemu se razlikuju od protivnika, ali je, naravno propuštena. Zato je iskorištena ona da se potvrdi u čemu su slični: u „genetskoj predoređenosti“ Jasmina Ademovića, kako je razlog njegovog imenovanja opisao Konaković, a njegovi partneri tu skandaloznu izjavi proglasili samo nespretnom.       

Stranci demokratske akcije je, da završimo, sasvim dovoljno da im protivnici počnu ličiti, da se omasovi mišljenje prema kojem su svi isti, a kada se to dogodi onda trijumfuju oni sa najbrojnijom stranačkom vojskom. Dakle oni što Bakira Izetbegovića zovu predsjednikom.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.