Nacija donacija: Prokletstvo navike čekanja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića treba zamoliti da jednom mjesečno dolazi do Sarajeva sa nekim paketom pomoći, nevažno kakvim: primamo vakcine i sardine, hirurške maske i dezinficijense u praktičnom pakovanju od po pet litara, kreme i vaikreme, ma šta god. Zapravo, nije toliko važno šta će on donijeti, već je važno da nas sa aerodromske piste podsjeća gdje živimo, na šta smo spali i kakva stoka nepregledna upravlja našim životima i – otkako je covid udario iz poznatih uporišta – smrtima.

Zauzvrat, mi ćemo njemu omogućiti besplatne ćevape u cijelom somunu i, ako je vjerovati fotografiji iz službenog aviona, bez luka. Za troškove puta ćemo se dogovoriti na nekoj međunarodnoj konferenciji, čim se za nju steknu uslovi.

„Ne mislim da je neki problem nabaviti Covishield iz Indije, mislim da je to relativno lako. Mislim da nije problem nabaviti ni ruski Sputnik i to je relativno lako. Imamo nadležne organe i oni treba da se oglase. Znam da je bila dobra volja za Sputnik, da su nam bile ponuđene određene količine. Isto je i za Covishield, ali mi se držimo onoga što su odobrile EU i Amerika“, rekla je ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Bisera Turković, komentirajući donaciju iz Srbije koja je stigla sa Vučićem.

„Dana 2. marta 1992. osvanule su barikade u Sarajevu. 28 godina poslije u glavni grad je sletio Vučić. Simbolično. Umjesto isporučenja ratnih zločinaca koji se skrivaju u Srbiji, predao nam je drugi garbage (engl. smeće). Vakcine. Nije se trebalo desiti“, dodao je preko društvenih mreža njen stranački kolega Admir Mulaosmanović, inače član Predsjedništva Stranke demokratske akcije.

Sličnih je izjava bilo još: neke su epski tupave, druge sadrže kritiku ovdašnjih vlasti, a treće… E tih trećih, inspirativnih za poneko pitanje je malo, jako malo.

Prošlost je kod nas najbolji štit od kritika zbog očajne sadašnjosti. Pri tome, Vučićeva, ona iz devedesetih godina prošlog stoljeća, daleko je od bajne i kao takva baš lijepo može poslužiti da se umjesto o uzroku problema, uokolo rasipa demagogija.

Nije, da skratimo, najstrašnije to što je Bosni i Hercegovini vakcine donirao nekadašnji ađutant četničkog vojvode Vojislava Šešelja, već je užasavajuće to što smo došli u poziciju da nam neko, ko god, donira spasonosnu tekućinu.

Mogli su, drugačije rečeno, umjesto Vučića na ćevape doći Recep Tayyip Erdogan, Sebastian Kurz ili norveški kralj Harald V, pa bi, eto, izbjegli martovsku simboliku, ali se suštinski ne bi promijenilo ništa.

Svakome ko je makar pola sata vremena odvojio na informiranje, odavno je jasno da je plemenita ideja o cjepivu kao globalnom, javnom dobru dostupnom svima u istoj mjeri – bankrotirala. Dijelom zahvaljujući ugovorima koje je – o čemu smo pisali prije sedam dana – Evropska komisija potpisala sa proizvođačima vakcina, omogućivši im da mijenjaju i rok isporuke i količinu kako požele, dijelom zbog toga što famozni Covax mehanizam ni njegovi tvorci nisu shvatili ozbiljno, a ponajprije zato što, kako se već kaže, para vrti gdje burgija neće i što kapital u svim svojim oblicima i agregatnim stanjima ima nacionalnost, pa su se američki proizvođači prvo pobrinuli za Amerikance, engleski za Engleze, a ostali… 

U zemlji u kojoj je od cijelog nasljeđa jugoslavenskog socijalizma preživjela samo Titova rečenica da se zakona ne treba držati kao pijan plota, troglava se vlast odjednom odlučila zavezati za taj, nazovimo ga, legalistički plot. Oni što ratne zločince, mirnodopske nasilnike i tranzicijske pljačkaše brane pozivanjem na njihove ratne zasluge, te ama baš svaku proceduru prilagođavaju vlastitim političkim i/ili ekonomskim interesima, navrli su kao blesavi da prvo stvore zakonski okvir za neophodnu nabavku vakcina. To što se uopće nije trebalo raspravljati već djelovati nije, naravno da nije, niti malo zasmetalo da se stranački i (kvazi)etnički interesi stave ispred javnog zdravlja naroda i narodnosti na koje se pozivaju kako ona trojica statista sa aerodromske piste, e tako i dva-tri čelnika stranaka kojima je vlastiti narod važan samo dok za njega ne treba nešto konkretno napraviti.

Nije u posljednjih trideset godina bilo ničega u čemu su se ovdašnji narodi mogli tako lako složiti kao što je to slučaj sa imunizacijom. Jednako tako, nije bilo problema za koji postoji samo jedno jedino rješenje za Bošnjake, Srbe i Hrvate. Jednostavno, dok god Bosna i Hercegovina sama, svojim parama, preko Vijeća ministara ili entitetskih vlada, potpuno je nevažno, ne kupi vakcine od Rusa, Kineza ili Indijaca, korona će kositi po kućama, ne vodeći računa o rezultatima posljednjeg popisa stanovništva.

Bez naših vakcina kupljenih našim parama, Bošnjaci će ostati nezaštićeni od covida-19, ali ni drugi neće bolje proći bez obzira na dvojna državljanstva. Republika Hrvatska, članica NATO-a i Evropske unije koja je u svoj Ustav uzidala i brigu za Hrvate u drugim državama, računajući i BiH, za dva mjeseca nije uspjela cijepiti niti 170.000 vlastitih građana, a ako se imunizacija nastavi ovim tempom, Hrvati iz Busovače ili Čitluka će na red doći deset minuta nakon što više nikome ne bude trebalo gurati iglu pod kožu. S druge strane, Srbija je u evropskom vrhu po broju svojih vakcinisanih građana, a ne državljana. Tačnije, preko Drine se mogu cijepiti samo zdravstveni radnici iz Republike Srspke, čisto da ostali imaju nekoga ko će ih, kada zatreba, spojiti na respirator.

U takvoj situaciji, dakle očajnoj, Bakir Izetbegović se sjetio da ne možemo kupiti vakcine ako ne promijenimo neki kurčevi zakon, Dodik je naredio svojim marionetama iz Doma naroda da ni slučajno ne glasaju za izmjene, dok se Dragan Čović na važnoj sjednici nije ni pojavio. No to je, ponovimo, manje važno od činjenice da su i do sada obje entitetske vlade mogle, i to komotno, spremiti pare i naručiti robu iz Kine ili Rusije, onako kako je su to napravili Vučić i Orban, a napravit će Slovačka i možda, ako skupi hrabrosti, Hrvatska.

Svašta nas je, za ovo koliko traje, naučila pandemija, pokazavši, uz ostalo, koliko smo se zapravao navikli na uvoz rješenja. Vazda spremni da probleme ili stvaramo ili ih, ukoliko nas zateknu, održavamo na životu, pa onda godinama, ponekad i decenijama, čekamo da neko od nekuda dođe i kaže dosta, blesavo smo povjerovali u mogućnost da će s nešto naših para i malo više sveopće dobre volje vakcine samo osvanuti u domovima zdravlja.

Da je, kao što nije, covid-19 domaći, autohtoni virus, možda bi nam se neko stvarno i smilovao, no kako cijeli svijet ima isti problem, tako se moramo pobrinuti za sebe. A malo šta nam gore ide čak i kada je, kako ono reče Bisera Turković, „relativno lako“ nabaviti Covishield iz Indije i Sputnik V iz Rusije.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.