Petoljetka: Nismo mi Muriz Memić

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Revolucija je počela, što se tiče pravosuđa“, rekao je u Facebook obraćanju Muriz Memić, osvrčući se na hapšenje Zijada Mutapa, oca svjedokinje likvidacije Murizovog sina Dženana, te Hasana Dupovca, bivšeg šefa policijskog odsjeka za saobraćajne istrage u Sarajevu.

Memićeva euforija je razumljiva: pet godina – da, tačno toliko će biti osmog februara – je prošlo od navodne nesreće poslije koje je Dženan preminuo. Nešto manje, zanemarivo manje, Muriz Memić dokazuje da mu sina nije ubio nikakav autombil jer automobili, jednostavno, ne lete. Naime, na glavi stradalog mladića nađene su ozljede kojima je podlegao, a on, sasvim sigurno, nije klečao na cesti i čekao da ga neko udari.

Gotovo šezdeset mjeseci ili preko 1.800 dana Muriz Memić uz pomoć svog advokata, Ifeta Ferageta, dokazuje da mu je sin mučki likvidiran i da je cijela istraga provedena s ciljem da se pokaže suprotno. Dokazi su lažirani i sklanjani, krivci su izmišljani i suđeni, snimke sa nadzornih kamera na objektima oko mjesta smrti su isparili, dok je tadašnja Dženanova djevojka, Alisa Mutap, doživjela amneziju koja joj se javljala po potrebi.

Policija i tužitelji u Kantonu Sarajevo zajedno su i temeljito činili sve da Dženan Memić ostane upamćen kao poginuli u saobraćajnoj nesreći jedne zime na Ilidži, sarajevskom predgrađu milom SDA-ovim tajkunima i režimu bliskim gangsterima. Onima među kojima je i ubojica kojeg se po svaku cijenu spašava(lo) od kazne.

Roditeljska ljubav prema djeci možda nije bezuslova, ali jeste najiskrenija i najtrajnija, baš kao što je gubitak djeteta uvjerljivo najveća trauma koja se roditelju može dogoditi. Od svake druge se oporavlja, a s njom se, kažu oni sa tim užasnim iskustvom, živi.

Memića su na životu i u snazi držale upravo emocije i, kažimo tako, racionalni poriv za institucionalnom osvetom. Nije on, a ne bi bilo čudo da jeste, pravdu ganjao silom, nije nikome, ali nikome, sam sudio, niti je naokolo licitirao imenima odgovorih za Dženanovu likvidaciju. Zajedno sa Feragetom, dobrim koliko i upornim advokatom, marširao je kroz institucije i gazio asfalt na protestima kojima je održavao pažnju javnosti za ovaj užasavajući slučaj. I tako, da ponovimo, pet godina! Ko god misli da je malo, neka ih proba provesti u zatvoru, besparici ili sa zuboboljom.

Zato je, da ponovimo, razumljiva njegova euforija u kojoj početak potrage za naručiocima i izvršiocima ubistva, te mrežom njihovih saradnika u policiji i pravosuđu, naziva revolucionarnim iako je, u suštini, sama činjenica da je tek sada uhapšen par važnih, ali ne i najvažnijih aktera zločina, poražavajuća u istoj mjeri u kojoj će javno slavljenje pravosudnog trijumfa Memića biti licemjerno.

Zatomimo li njegove osjećaje i opće oduševljenje javnosti, ispostavit će se, ma već jeste, da se još ništa presudno dogodilo nije. Da, očito je da su i svjedokinja i njena obitelj pomagali u zataškavanju i da bi ono bilo nemoguće bez sprege tužilaštva, policije i, naravno, pokrovitelja počinitelja. Sada, međutim, treba otkriti ko je bio ko u toj kompliciranoj šemi pretvaranja likvidacije u saobraćajnu nesreću.

Muriz Memić i Ifet Feraget su zapravo na, nazovimo ga, zdravom početku istrage i procesa, niza njih, koji nisu ni startali i koji će, izvjesno je, trajati.

Oni što su vjerovali da će Memić odustati, potcijenili su energiju proizašlu iz roditeljske boli, baš kao što su Murizovi Facebook suborci olakšavanjem svoje savjesti bivali, i to u najboljem slučaju, statisti – nedovoljno brojni i nedovoljno predani. Drugačije rečeno, nikada niti jedna protestna šetnja Muriza Memića nije imala ni masovnost ni snagu da ozbiljnije uzdrma aktere udruženog zločinačkog poduhvata koji nije kulminirao, već je počeo udarcima metalnim predmetom u glavu Dženana Memića. Murizova upornost i Feragotovo poznavanje prava – uz ogromnu spremnost na rizik – načeli su strukturu u kojoj se golim okom ne vidi gdje završava organizirani kriminal, a počinje visoka politika i šta, osim službene odjeće, neke policijske službenika odvaja od zločinaca sa, u ovom slučaju, hladnim, priručnim oružjem.

Ono što Muriz Memić naziva revolucijom, tek je mala pukotina u očito korumpiranom i neefikasnom pravosuđu i još manji potres u atrofiranom društvu. S tim što prvog nema bez ovog drugog, bez masovne spremnosti da se ili trpi ili sa sigurne pozicije i iz blažene anonimnosti navija za pravednike koji su bili spremni na ono na što većina, ogromna većina građana Bosne i Hercegovine, nije.

Koliko je među nama, budimo realni, spremnih na rizik sukobljavanja sa sistemom privilegiranih i bogatih? Koliko je, zatim, žitelja BiH spremno da potroši pet godina na borbu za nešto što je ispravno i moralno? Postoji li ovdje takozvana kritična masa onih što se ne zanimaju za puku promjenu pozicija u piramidi moći, već za cilj imaju dekonstruiranje sistema koji živi na građanskoj pasivnosti, održavajući se kombinacijom gole sile i kapilarne korupcije?

Pitanja poput ovih ima koliko god treba. Odgovora je malo, redom su kratki i onaj ko ih ne zna ili se doselio prekjučer ili je jučer izašao iz duboke kome.

„Kad je u pitanju mogućnost promene ne samo garniture na vlasti, nego celog političkog sistema, protiv nje nisu samo opozicione elite (i subelite u senci), nego ceo javni sektor. Ko bi se, među pripadnicima srednje klase, lišio uistinu socijalističkih privilegija (sigurnosti radnog mesta i redovne plate) da bi od Srbije stvorio građansku republiku? Naši građani su uhljebi; u ovih šest slova sabijene su sve nemogućnosti promene političkog sistema“, piše Vladimir Ilić – ne, nije Lenjin – na beogradskom portalu „Peščanik“, u tekstu pod naslovom „Vladimir Ilich, chto delat“? U drugom, naslovljenom sa „Hulje“, kaže: „Hulja zna za mogućnost da ne bude hulja i on jeste to što je zato što tu mogućnost odbacuje. Nema hulje tamo gde nema poznavanja vrednosti i njihovog odbacivanja... Balzak je primetio da na dvadeset hiljada dobrih mesta dolazi mnogo više aspiranata. Tek poneki od njih uleti u ljudske mase kao topovsko đule; ostali se uvuku kao kuga. Ove brojnije nazivamo huljama... U čemu je, u krajnjoj liniji, razlika između ćutljivog parazita koji sistemu ne smeta i grabežljive, nemilosrdne, agresivne hulje. Možda je istina da je antropološki pesimizam činjenično neutemeljen. Pa ipak, hulje ne stvara prirodna evolucija, nego nečovečno društvo“.

Ko ima vremena i volje, neka imenicu Srbija zamijeni sa BiH, citate ijekavizira i onda proba naći nešto što se u Ilićevim tekstovima ne odnosi i na nas. Za one što se premišljaju, upozorenje: džaba će krečiti.

Ovdje, kod nas, hulje jesu uzurpirale javni prostor i opljačkale zajednička dobra, ali nekažnjeno prolaze ne samo zbog mreže zaštitnika, već i zbog mase poslušnika koji misle da to nisu. I zato se, eto, sa hapšenjem Mutapa i Dupovca – važnih, ali ne ključnih aktera ubistva Dženana Memića i operacije skrivanja ubice – nije desilo ništa revolucionarno.

Revoluciji, naime, mora prethoditi evolucija, proces u kojem od beskičmenjaka nastaju – ljudi. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.