Nisam tražio: Čović između zbilje i želja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije nekih desetak godina jedno je novinarsko piskaralo takozvanog regionalnog karaktera razgovaralo sa tadašnjim članom Predsjedništva BiH iz Republike Srpske – i Dodikovog SNSD-a – Nebojšom Radmanovićem.

„Činjenice su da je RS kao dio BiH priznata i da ju je nemoguće ukinuti na bilo koji drugi način, osim voljom većine srpskih političkih predstavnika, kao što ju je, da se ne lažemo, nemoguće odvojiti od BiH!“, kazao je namjerni prolaznik kroz predsjednički kabinet. „Bosna i Hercegovina je sastavljena od dvaju entiteta u kojima žive tri konstitutivna naroda i to je jedina realnost. Mi se, međutim, za čas nađemo u zatvorenom krugu. S jedne strane, svi smo na jedan način postali taoci svojih birača, odnosno naroda, kojima onda govorimo ono što žele da čuju, i nema političke hrabrosti s obje strane da se kaže ono što, ustvari, svi znamo“, uzvratio je Radmanović.

Negdje u to vrijeme – malo prije ili kasnije, sasvim je svejedno – Bakir Izetbegović je rekao da u Bosni i Hercegovini neće biti ukidanja postojećih, niti stvaranja novih entiteta. Tom, odavno zaboravljenom izjavom, predsjednik SDA je demonstrirao i nemoć i nespremnost: nemoć da dohaka Republici Srpskoj – što je, da se ne zanosimo bez veze, vlažni san te stranke i njenih birača - i nespremnost da sa HDZ-om prekroji Federaciju po šnitu Dragana Čovića.

„Da sam ga želio i zagovarao, do sada bih ga imao. Ono što ja zagovaram je transparentnost i ono što je u interesu svakog građanina BiH. To što tome neko različitim spinovima daje drugu dimenziju, pa kada ja nešto kažem onda je to kao treći entitet", riječi su upravo Dragana Čovića, dugogodišnjeg lidera HDZ-a, a izgovorene su u nedavnom intervjuu za portal Klix.ba u kojem je, jasno da jasnije ne može biti, samog sebe demantirao. Naime, hroničari s wi-fijem i osnovnim Google vještinama pronašli su neke ranije i drugačije Čovićeve izjave, dok su njegove marionete iz HNS-a citirale stare predizborne slogane HDZ-a, među njima i onaj da bez entiteta nema identiteta.

Nije, da to riješimo, Dragan Čović promijenio mišljenje, već su se promijenile okolnosti, a njegova je namjera da i u novim bude stari, moćni akter političkog života bez kojeg ili nema vlasti ili ona, ta vlast, nema mira.

Sutra bi, drugačije rečeno, Čović potpisao taj treći, hrvatski entitet, računajući kako će u njemu postojati višestranačje, a funkcionirati jednostranačje, normalno HDZ-ovo, dok će opozicija služiti kao parlamentarna ikebana. No, život nisu, da parafraziramo hrvatskog nogometnog bossa Zdravka Mamića, želje, čestitke i pozdravi, što je lekcija koju bi mogle naučiti i Čovićeve kolege, ali to je već neki drugi, treći, osamnaesti tekst.

Uglavnom, u Bijeloj kući više ne sjedi globalna neznalica i još veća štetočina, već Joe Biden koji itekako dobro poznaje situaciju u regiji u kojoj je bio angažiran tokom devedesetih godina prošlog vijeka i gdje, sasvim sigurno, ne želi vidjeti rusko zabavište, ali ni sprovod Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Odlazeća njemačka kancelarka Angela Merkel osim što ovu, Bidenovu Ameriku, za razliku od Trumpove, vidi kao saveznika, na vlasti ostavlja svoju administraciju, a u Sarajevo šalje novog Visokog predstavnika koji, prema pisanju tamošnjih medija, ima „razumijevanja“ za Tursku i Rusiju, zemlje čiji je uticaj u BiH nezanemariv.

„Zato smo predložili da EU traži od političara koje ste vi izabrali da se obavežu na dva načina: pismenom izjavom kojom se obavezuju na provođenje institucionalnih reformi na svim razinama države, koje su osmišljene kako bi je učinile funkcionalnijom i omogućile joj efikasniji rad s EU... Da budemo jasni, ovo nije čin međunarodne zajednice kojim ona nameće nove zakone u BiH. Ne želimo se vraćati u vrijeme kad su se zakoni i odluke donosili po međunarodnom nalogu. Želimo učinkovito funkcioniranje demokratskog sistema BiH... Ovaj pristup ne mijenja uslove pristupanja EU i ne predstavlja smanjenje standarda. Ako se BiH želi pridružiti Evropskoj uniji i ako želi uživati pogodnosti članstva, morat će ispuniti uslove za članstvo koji vrijede za sve buduće članice. To uključuje i rješavanje pitanja prava manjina koje je istaknuto u slučaju Sejdić – Finci... Ali mi to ne možemo učiniti sami. Trebaju nam partneri u BiH s vizijom i osjećajem odgovornosti, vođe kojima je cilj opća dobrobit, a ne samo privid dobrobiti za njihovo izborno tijelo“, napisali su još 2014. tadašnji njemački i britanski ministri vanjskih poslova, Frank-Walter Steinmeier i Philip Hammond, objašnjavajući takozvanu britansko-njemačku inicijativu.

„Plenković je u nedavnoj predizbornoj kampanji žestoko napao Davora Bernardića, tadašnjeg lidera SDP-a, kad je ovaj u jednoj od debata izvalio da je uspostava trećeg, hrvatskog entiteta najbolje rješenje za bosanskohercegovačke Hrvate: Plenković mu je poručio da to mišljenje iznese pred relevantnim međunarodnim političkim akterima, pa će vidjeti kakvu će reakciju dobiti“, napisao je prije manje od pola godine bosanskohercegovački i hrvatski novinar i književnik Ivica Đikić u tjedniku „Novosti“.

Ništa od navedenog, naravno, ne bi bilo važno kada bi delegacija BiH u Washington, Bruxelles, Berlin, Ankaru i Moskvu odnijela kopije ugovora o novom, troentitetskom ustroju, samo što će se to desiti oko nikada. Pri tome, uopće nije važno da li bi to rješenje bilo dobro ili loše, već je važno da je nerealno, kako sada, e tako već frtalj stoljeća.

Kada je sklapana – bolje rečeno sklepana – Federacija BiH, zamišljena je kao model koji će biti primijenjen i za reintegraciju područja koja su tada nazivana okupiranim, da bi poslije bila priznata kao Republika Srpska. Plan, međutim, nije doživio proljeće 1996.: srpski uslov za mir bio je opstanak upravo RS-a i na to su, svaki iz svog razloga, pristali i Alija Izetbegović i Franjo Tuđman kao zastupnik (i) Hrvata u BiH. Prvi jer je, nije krivo pomisliti, vjerovao da će RS imati kratak rok trajanja, a drugi jer je iz njenog postojanja planirao crpiti argumente za, nazovimo je, doentitetizaciju BiH. Oba su, znamo, pod zemljom, a na zemlji je, onakva kakvu su je ostavili, Bosna i Hercegovina – tronarodna i dvoentitetska.

Svi poslijeratni lideri HDZ-a, računajući i Čovića, pokušavali su dva pretvoriti u tri entiteta i nijedan nije uspio, što im nije smetalo da se neprestano vrte u mjestu. Ako bi bošnjački predstavnici i pristali govoriti o hrvatskom entitetu, isticali su da on mora biti i na teritoriju RS-a. Srpski politički reprezenti su manje ili više – manje SDS i PDP, a puno više SNSD - podržavali HDZ, ali uz uslov da Srpska ne izgubi ni kvadratni milimetar teritorija. Bio je to dugi put u začaranom krugu, sličnom onome u kojem se RS ne može odvojiti bez volje Bošnjaka, niti se može ugasiti bez volje poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Oboje je, naravno, realno koliko i uspješno penjanje na Mjesec ljestvama.

Dragan Čović je, eto, progovorio jezikom koji, kako je ono izjavio Radmanović, njegovi birači ne žele da čuju, računajući da mu je unutarhrvatska opozicija nikakva, kao što i jeste, te da neće biti jedini, odnosno da će se, uz potencijalno veću cijenu, Milorad Dodik morati separirati od vlastitog separatizma, a Bakir Izetbegović etapno sjahati s takozvanog građanskog koncepta kojeg, prema najnovijim istupima, želi miriti sa etničkim, što je izvodivo koliko i transformacija SDA u komunističku partiju.

Nova američka administracija i uvećani njemački angažman u i oko BiH donijet će promjene ali one sasvim sigurno neće biti radikalne i završiti izdavanjem smrtnog lista Dejtonskom mirovnom sporazumu, već će se, na opće razočarenje, dešavati unutar njegovog sadržaja, samo što taj sadržaj neće tumačiti ovi naši stručnjaci, već oni što će ga čitati na engleskom jeziku. Ili, kako je to nedavno rekao dugogodišnji novinar i ambasador Zlatko Dizdarević: „Svi govore o reformi ustava, niko ne misli da mijenja Ustav u smislu ukidanja entiteta. Oni hoće da ga šminkaju! Pitanje je pregovora i onoga što Rusija za to treba da dobije. Mi nismo presudni faktor već smo moneta!“. 

Kako god i šta god bili, famoznoj međunarodnoj zajednici će trebati ili oni kojih nema – „partneri u Bosni i Hercegovini s vizijom i osjećajem odgovornosti, vođe kojima je cilj opća dobrobit, a ne samo privid dobrobiti za njihovo izborno tijelo“ – ili pragmatični saradnici kojima prihvatanje realnosti raste paralelno sa mogućnostima da nekako profitiraju od suočavanja s njom. Dragan Čović se kandidirao. Sad će i ostali, bez brige.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.