Previše za igru: Ogledalo krivog društva

Tekst članka se nastavlja ispod banera

“NK Rudeš je visoko postavio svoje ambicije u nastavku sezone! Ukoliko si seniorski nogometaš koji pokriva poziciju napadača, krilnog napadača i prednjeg veznog i smatraš da si dovoljno kvalitetan da budeš dio naše ambicije pošalji svoj životopis i video materijal na info@nk-rudes.hr i postani totalno drukčiji od drugih!”, ovako, preko službene Facebook stranice, napadače traži hrvatski drugoligaš. Da, zvuči, a tako i piše, nevjerovatno, ma i komično, ali nije to ništa u odnosu na ono što bi se moglo desiti sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine.

Kako je krenulo, neće biti čudo ako Nogometni/Fudbalski savez BiH u sredstvima javnog informisanja – to se tako kaže – objavi oglas za popunu radnog mjesta selektora A tima u fudbalu. Tražit će se dobra volja, kakva-takva profesionalna biografija i izuzetna spretnost u rektalnom alpinizmu i sličnim disciplinama bez kojih nema kvalitetnog služenja još jednoj tvornici štete.

Priču ste, valjda, već čuli: nakon odlaska Dušana Bajevića i okončanja neuspješne sezone, povjerenici Saveza, Zvjezdan Misimović i Emir Spahić, dali su se u potragu za novim šefom stručnog štaba, pa su pričali sa Amarom Osimom, Husrefom Musemićem, Sergejem Jakirovićem i drugim, poznatijim i važnijim Sergejem, dakle Barbarezom, planirali razgovarati sa Igorom Bišćanom i čuli da su se za posao ponudili, uz ostale,  Aljoša Asanović i, opet, Mehmed Baždarević, dok se od posljednjeg Bajevićevog sata na poslu govori o angažmanu Bugarina Ivajla Peteva.

Ispostavilo se, međutim, da je cijela ta predstava izvedena samo kako bi se prikrile stvarne namjere i još stvarnije podjele u N/FS BiH. One o kojima su se oglasili pripadnici navijačke grupe BH Fanaticos pokazujući se kao glas razuma i osjećaja.

„Dojučerašnji predsjednik N/FS-a i odskoro počasni predsjednik Elvedin Begić je majstor u izbjegavanju metaka pa i onda kada prema njemu krene paljba iz svih raspoloživih oružja. Izmakne se, sakrije se iza ćoška, sačeka da paljba prođe ili napravi kakvu diverziju - skrene pažnju na druge teme. Tako mu je skoro pa neprimjetno prošla i promjena statuta kojom smo u principu vraćeni na fabričke postavke odnosno vraćeni smo u period najmračnijeg mraka. Manje neprimjetno je prošla saga oko legendarnog Ivice Osima i njegovog statusa počasnog predsjednika. Titulu je zadržao, ali ne i pravo da se miješa pri donošenju odluka. Da je Begić jedini takav, bilo bi nam svima lakše. Novi šerif je ujahao u grad i to na leđima pastuha najplemenitije vrste, Zvjezdana Misimovića. Vico (Zeljković, op.a.)i Zvjezdan zagovaraju Ivajla Peteva. Emir Spahić koji se našao u stručnoj komisiji za izbor selektora, te struja bliska Elvedinu Begiću, žele Sergeja Barbareza. Ovdje bi naš izbor bio i više nego jasan da nemamo gore navedene situacije gdje smo primorani da biramo između dva zla. Ni Begić ni Zeljković nisu dobre opcije za naš fudbal, a mi, podrškom legendi kao što je Sergej Barbarez, bi se stavili na stranu jednog od njih“, napisali su, uz ostalo, Fanaticosi i samo u jednom pogriješili.

Nije se, naime, samo Savez vratio na „fabričke postavke“ i u „period najmračnijeg mraka“. Isto se dešava sa ekipom koja u 2020. godini nije ostvarila niti jednu jedinu pobjedu! Posljednja tri boda BiH je osvojila još u novembru 2019. i to na gostovanju kod uvijek neugodnog Lihtenštajna, selekcije koja je kasnije ubilježila dva trijumfa.

Bosanskohercegovački reprezentativni fudbal se raspadao valjda otkako je nastao, dok se historija navijačke patnje kod nas dijeli se na dvije faze, onu do dolaska Miroslava Ćire Blaževića za selektora i onu nakon što je Safet Sušić odveo reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo, do sada prvo i jedino, a kako je krenulo možda i posljednje.

Prije nego će bivši hrvatski izbornik doći u Sarajevo, Fudbalski savez BiH je funkcionirao kao legalna kriminalna organizacija koja troši i pare i igrače, birajući trenere metodom slučajnog uzorka. U tom neredu za koji smo naivno mislili da se ne može ponoviti, za reprezentaciju BiH su – od mitske, prijateljske i prve poratne utakmice na Koševu protiv Italije, pa do potpunog kolapsa - igrali Meho Kodro, Hasan Salihamidžić, Elvir Bolić, Elvir Baljić, Muhamed Konjić, Vedin Musić, Sergej Barbarez, Zvjezdan Misimović, Emir Spahić, Kenan Bajramović, Mirsad Hibić, Saša Papac, Tomislav Piplica, Bruno Akrapović...i mnogi, mnogi drugi, oni za koje se nije znalo ni kako su, ni zašto pozvani, a pogotovo zašto su, taman kada se činilo da možda nešto napravimo, dobijali krasnu priliku da sve pokvare.

Imali smo, kako se to kaže jezikom sportskih novinara, igrače, ali ne i igru, reprezentaciju iza koje nije stajao nikakav sistem – ne računamo li onaj za unovčavanje prijateljskih utakmica protiv Irana, reprezentacije čiji su članovi češće viđali naše fudbalere nego vlastitu familiju – trenere bez kapaciteta i Savez čiji su operativci i čelnici živjeli kao da upravljaju Bayernom, Juventusom, PSG-om i Real Madridom zajedno.

Kada se, uobičajeno prekasno, sve raspalo – i Savez i tim – Fuad Fuko Muzurović je navrat-nanos sklopio ekipu kojoj će Ćiro priključiti neke starije igrače, u nju po prvi puta dovesti nove i sve ih lijepo, svojim riječima, uvjeriti da su najbolji na svijetu.

U to kratko, sretno vrijeme, činilo se kako Savez više ne liči na ostale institucije Bosne i Hercegovine u kojima svi redom, od šefa do portira, vjeruju da postoje kako bi se služilo njima, a ne kako bi oni služili nama, nekim nama, šta god mi radili: vadili krv, predavali matematiku, vozili autobus ili igrali lopte.

Begović, Spahić, Salihović, Lulić, Misimović, Rahimić, Ibišević, Džeko, Pjanić, Bičakčić, Medunjanin, Višća, Vranješ...bili su dio Sušićevog rostera i oni su prije sedam godina – pobjedom nad Litvom u Kaunasu – trijumfalno okončali takmičenje u, realno, najlakšoj kvalifikacijskoj grupi, onoj u kojoj su još bili Grčka, Slovačka, Litva, Latvija i Lihtenštajn.

Šta je kasnije bilo – to znamo, kao što znamo šta nije: ofsajd protiv Nigerije zbog kojeg je poništen, inače regularan, gol Edinu Džeki i poslije kojeg se na najvažnijoj utakmici prvenstva nismo s loptom sastavili. A nismo, vala, ni poslije.

Godine u kojima se pokazalo da je Sušić imao više sreće od evropskog prosjeka, pojele su i Baždarevića i Roberta Prosinečkog, a samo Duško Bajević zna zašto je nakon duge pauze od klupe pristao popravljati posljedice sistemskog, dubokog kvara. Onoga čiji se efekti vide na terenu, dok su uzroci u kancelarijama u kojima stoluju ljudi sa profesionalnim referencama zbog kojih u iole uređenoj zajednici ne bi ni vlastitu djecu mogli voditi na trening. A baš su takvi i bivši šef Saveza – sada, ni manje ni više, počasni predsjednik – Dino Begić, a ništa bolji nije ni njegov nasljednik Vico Zeljković, po zanimanju sestrić Milorada Dodika.

Krug se, dakle, zatvorio: nakon Ćirine euforije i njenih ostataka vratili smo se u ono stanje u kojem, zapravo, uopće nije važno ni ko igra za reprezentaciju, ni ko je vodi, jer je institucionalna podrška timu takva da bi uz nju i Jurgen Kloop prošao možda malo bolje od Bajevića, a rezultat ovisio isključivo o tome je li prije raspada – negdje do pola, najdalje do kraja prvog poluvremena - ostvarena nedostižna prednost.

Dok god Bosna i Hercegovina ima Nogometni savez koji je važan sebi i koji ne postoji zbog reprezentacije – već je koristi da opravda vlastito bivstvovanje – dok se selektori biraju bez obzira na to što nemaju nikakav uspjeh sa bilo kojom nacionalnom selekcijom, a igrači u takvoj toksičnoj atmosferi dolaze na okupljanja kao na mučenje, imat ćemo tim čiji su rezultati uvijek ispod mogućnosti, ma kolike one realno bile.

Ili, drugačije rečeno, sve će biti kao nekada. Uostalom, nedavno smo opet krenuli igrati prijateljske utakmice sa Iranom. One prethodne, čisto da se podsjetimo, nisu imale nikakav smisao, ali ih jesu pratili koferi para koje su lijepo, u drugarskoj atmosferi, između sebe dijelili čelnici Saveza - institucije koja ovdašnji reprezentativni fudbal drži u biranom društvu velesila kakve su Armenija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Crna Gora, Kipar, Estonija, Farska Ostrva, Gruzija, Gibraltar, Izrael, Kazahstan, Kosovo, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Malta, Moldavija, San Marino...

Ima najmanje hiljadu definicija nogometa, a jedna od njih kaže da je i taj sport – sa svim što ga čini – ogledalo društva. Onaj kome se odraz ne sviđa, neka ne krivi odraz: ogledalo je, naime, ispravno.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.