Brojke i slova: Draško u Jasenovcu i drugi užasi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Draško Stanivuković, novi gradonačelnik Banja Luke, gostovao je u emisiji Pressing n1 televizije i tim medijskim nastupom neugodno iznenadio dvije vrste ljudi: totalne budale i neizlječive optimiste. O istom je trošku pokazao i kakve političare novog kova mogu i povremeno hoće podržati birači u Bosni i Hercegovini.

Bulazneći o svemu po malo, mlađahni se pobjednik lokalnih izbora dotakao i Srebrenice i Jasenovca. Naravno da, prema njegovim riječima, u najpoznatijem gradu na istoku Bosne nije počinjen genocid već „samo“ zločin, dok je u zloglasnom ustaškom logoru ubijeno, ni manje ni više, već 800.000 – slovima: osam stotina hiljada – Srba.

„Ubijanje, istrebljenje Srba i danas, 2020. godine za veliku većinu Hrvata jeste, nema nikakve sumnje, bogougodno delo i izraz najvišeg patriotizma. Preterujem? Prihvatiću primedbu, ali samo ako mi nađete jednog, ali jednog jedinog Hrvata koji danas u Zagrebu ili bilo gde drugde kritički govori o Jasenovcu, ustaškom logoru u kome je zverskim, satanističkim metodama pobijeno više od 700.000 Srba (podatak iz izveštaja Zemaljske komisije Hrvatske koji su 1945. godine sačinili i potpisali Hrvati)...“, napisao je prije nekog vremena glavni i odgovorni urednik beogradskog tabloida „Informer“, dnevnog lista koji funkcionira kao, recimo tako, neslužbeni službeni list predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, odnosno kao glasilo zvanične politike Beograda.

Gotovo u dan, srbijansko Mnistarstvo kulture odbilo je otkup knjige „Jasenovac“, hrvatskog povjesničara Ive Goldsteina i to, prema navodima beogradskih medija, na inicijativu tamošnjeg ministra kulture Vladana Vukosavljevića. Mogući razlog je, kako je kazao Goldstein, u prokletim činjenicama, onima koje se ne podudaraju sa nabildanom brojkom žrtava u koju je Stanivuković upumpao još malo steroida.

„Brojka od 700.000 jasenovačkih žrtava je mit koji sam morao dekonstruirati i pokazati kako je žrtava bilo manje. Međutim, time ni na koji način ne umanjujem jasenovačke strahote, već pokušavam priču izmaknuti iz političke arene i prebaciti je isključivo u jednu civiliziranu kulturu sjećanja. I Hrvatska i Srbija, i druge susjedne zemlje, takvu kulturu trebaju, ali ona nikako da stigne“, izjavio je Goldstein za list „Vreme“.

Ustaše su, prema ozbiljnim, potvrđenim, naučno utemeljenim nalazima, u Jasenovcu ubile 83.000 (slovima: osamdeset tri hiljade) ljudi, najviše Srba i Židova, te Roma, pa hrvatskih i bosanskohercegovačkih komunista i simpatizera jugoslavenskog pokreta otpora. No, sve i da je tamo – kao u Srebrenici - ubijeno „samo“ osam hiljada i nešto ljudi, ne bi taj logor bio ni manje zloglasan, niti bi o karakteru takozvane i fašističke Nezavisne države Hrvatske govorio bolje nego se mora i treba. Jasenovac je, naime, nastao legalno, tako funkcionirao i u njemu su vršene likvidacije prema zakonskim propisima u NDH-a. Stvoren je planski, tako je popunjavan i tako je pražnjen. Broj ubijenih, pri tome, nije nevažan – nikada nije! – ali nije presudan. Baš kao što činjenica da nisu ama baš svi žitelji Srebrenice pobijeni u ljeto 1995. ne pravi razliku između „strašnog zločina“ i planiranog genocida izvedenog pod punom kontrolom niza generala Vojske Republike Srpske koji su zbog toga suđeni i osuđeni, ali tu kaznu, kao ni karakter zločina, Stanivuković ne priznaje, kao što, je li, ne priznaje ni višestruko uvećanu brojku umorenih u Jasenovcu, nego je još podiže.

Bogataško djete koje je pobijedilo Dodika nema još ni trideset godina, a već je usvojio nekrofilski način mišljenja rigidnih nacionalista koji više nego do živih sunarodnjaka drže do onih mrtvih, insistirajući da ih je što više takvih. Usput, naravno, relativiziraju zločine svojih i žrtve drugih, bez obzira je li riječ o Drugom svjetskom ili o proteklom ratu.

Nema nacionalizma bez revizionizma, a nažalost nema nema ni smjene nacionalističko-kleptokratskih vlasti onima koji nisu ni nacionalisti ni banditi. Dva najveća pobjednika proteklih, lokalnih izbora, Draško Stanivuković i Dino Konaković, nisu porazili suštine politika svojih prethodnika, već njihove tehnike korištenja akumulirane moći i posljedično gomilanje ličnog bogatstva.

No dobro, sve smo to znali i prije izbora, u onima danima u kojima nije toliko bilo važno ko dolazi, već je bilo izuzetno bitno ko odlazi. Sada, međutim, valja misliti i ko će, te da li će uopće, sljedeći doći. Ako je recept za pobjedu koktel nacionalizma i poštenja, ma koliko i ono bilo upitno – Stanivuković, naime, pripada mega bogatoj familiji koja je sve, računajući i dvorac, eto legalno stekla, dok je Konaković, zahvaljujući SDA, fakultet završio brže nego kurs kukičanja, ostavljajući iz sebe financijskje ambise gdje god je radio – onda one stranke kojima jednako smetaju i epska pljačka i isključiva monoetnička politika mogu birati između uloge vječnih i nedovoljno uticajnih koalicionih partnera pobjednika i neuticajne opozicije.

Istina, „heroji povlačenja“ – kako nizozemski pisac Gert Maak naziva spremne na revolucionarne promjene ciljeva – to mogu biti samo ako im se ne može nakačiti etiketa izdajnika kao, recimo, Drašku Stanivukoviću ili Dini Konakoviću. Prvi je već pokazao da mu „herojsko povlačenje“ ne pada na pamet, drugi je jednak stav nagovijestio branjenjem lika i dejla notornog Mustafe Busuladžića, dok oni što planiraju srušiti HDZ suštinski nude isto: manje krađe i isti odnos kako prema sadašnjosti, tako i prema prošlosti. Svejedno, naravno, o kojem njenom periodu govorimo.

„Tamo gdje je tkz. 'Partizansko groblje' tu su ubijeni Hrvati katolici, nešto sjevernije, od tog spomenika prema bolnici na Bijelom Brijegu. Međutim, kao bi komunisti i režim zabranili istraživanja i otkopavanjima, smislili su da taj cijeli prostor od oko 8 hektara, nekadašnje 'Biskupove glavice', ograde i proglase 'partizanskim grobljem'. Pa tu nije ubijen nijedan partizan, niti je sahranjen, nego su kasnije pod pokroviteljstvom Beograda, i istaknutog njihovog kadra, arhitekte Bogdana Bogdanovića, napravili mauzolej u koji su donijeli neke zemne ostatke i kosti, od nekih poginulih i proglasili cijeli kompleks Partizansko spomen groblje. To su nepobitne činjenice, tamo partizana nema, posebice nema heroja, ali ima zločinaca... Kada vijećnici koalicije Mostar moj Dom uđu u Gradsko vijeće Grada Mostara, ispravit će i ovu povijesnu i civilizacijsku nepravdu te vratiti povijesne činjenice na svoje mjesto, a komunističkim manipulatorima smanjiti prostor za propagandu i širenja netrpeljivosti, nekada Hrvata i Muslimana, a danas Hrvata i Bošnjaka“, saopćili su iz saveza kojeg čine HSP, HSP BiH i HKDU-Hrast.

Prosječan srpski birač nema, ispada tako, problema sa negiranjem genocida, slavljenjem četničkog pokreta, revizionizmom ili nepriznavanjem presuda Tribunala u Haagu, ali itekako ima sa svojim siromaštvom kao posljedicom tuđeg, neograničenog i nelegalnog bogaćenja, baš kao što ni prosječan bošnjački birač nema problema sa svim onim što je Narod i pravda prepisala od SDA, već ima sa obrascima ponašanja utjecajnih članova Izetbegovićeve stranke. Prosječni hrvatski birači tek se, zapravo, trebaju pokazati na lokalnim izborima u Mostaru. Ko nije adekvatno pripremljen na razočarenja, najbolje mu je da proda TV, isključi internet, ne kupuje novine i nastavi živjeti u dubokoj deluziji da ratne agende nisu preživjele razoružavanje vojski i zatrpavanje rovova kako iz onog davnog, e tako i iz skorijeg rata.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.