Cijena obraza: Pravda je za sirotinju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Partizani su, kažu, suborce streljali zbog jedne ukradene jabuke. Ovi današnji, naši i vaši, čiji god i kako god ih zvali, šalju u zatvor za 39 maraka ili ravno 20 eura. Da, da, dvadeset eura... Zvuči, nevjerovatno? E, nije.

Sud Bosne i Hercegovine osudio je krajem prošle sedmice Kenana Nikontovića na šest mjeseci zatvora, uz mjeru oduzimanja takozvane nelegalno stečene koristi u iznosu od 20 eura ili, maloprije smo izračunali, 39 maraka. Prema presudi, Nikontović – inače pripadnik Granične policije - je kriv jer je 13. jula prošle godine, na Međunarodnom graničnom prijelazu Bosanski Brod, od putnika iz automobila holandskih registarskih oznaka tražio da ga, kako se to kaže, malo poguraju, podmažu, potkuju, zakite, počaste...iako nije postojao niti jedan valjani razlog da ih uopće puno pregleda, a kamoli da im onemogući ulazak u BiH. Čim je pare spremio u džep, rekao im je da nastave putovanje.

Možda šest mjeseci zatvora za 39 maraka zvuči puno ali tako funkcioniraju pravne države. Nije, naime, važan iznos nego princip i nije kazna uvijek proporcionalna plijenu, već je i primjer koji treba druge upozoriti da se ne igraju ni za 20, niti za 200 eura. Drugačije rečeno: policajci primaju platu da zakon provode, a ne da ga krše, da čuvaju granice umjesto da na njima prodaju ulaznice, da, na kraju ili na početku, nevažno je, hapse one koji im nude mito, ali i one koji ga rado primaju, ma o kojoj količini keša bilo riječ.

Sve to, je li tako, tako je, krasno zvuči, samo što su i likovi i priča na krivom mjestu radnje. Najveća greška Kenana Nikontovića nije u tome što je uzeo tih još malo pa četiri cenera, već što nije uzeo puno, puno više i što, očito, nema dobro zaleđe, stranku i šefa koji će ga braniti navodeći da je bio borac ili da mu je otac bio borac ili djed, komšija, vulkanizer kod kojeg ima popust, konobar u kvartovskom kafiću, ma već neko, bilo ko.

Recimo, Milan Tegeltija je predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, odani službenik Milorada Dodika i najpoznatiji akter afere „Potkivanje“ u kojoj je njegov saradnik i inspektor SIPE, Marko Pandža, od velikokladuškog biznismena Nermina Aleševića uzeo 2.000 maraka da ubrza neki proces u Tužilaštvu Kantona Sarajevo. Bez obzira na dokaze, svjedočenja i tajne snimke, Tegeltiji nije pala dlaka s glave, ali ne zato što je ćelav k'o bidon.

Asim Sarajlić, formalno ništa u Stranci demokratske akcije, a suštinski i dalje „prvi do Bakira“, već je, zajedno sa Amirom Zukićem, optužen zbog trgovine uticajem – tačnije: prodaje radnih mjesta u javnim firmama za keš – ali ga to nije omelo u, pokazalo se uspješnom, pokušaju instaliranja onog duduka Fikreta Prevljaka za predsjednika Kantonalnog odbora SDA u Sarajevu. Kada je, ipak, otkriveno kako je to izveo, podnio je ostavku na sve ionako neplaćene funkcije, zadržao uticaj i... I eto. Eno ga slobodan i bahat kao i prije.

Sud Bosne i Hercegovine osudio je prije punih četrnaest godina Dragana Čovića – pravog Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH – na pola decenije zatvora jer je kao ministar financija u Federaciji svojim političkim protivnicima, širokobriješkoj mesarskoj obitelji Lijanović, omogućio neplaćanje milion i osam stotina hiljada maraka poreza. Presuda, čisto da se ne sekirate, nikada nije postala pravosnažna - nestalo je, jednostavno nestalo, 40 važnih dokumenata koji su korišteni u prvostepenom postupku.

„Čak je milijarda dolara nestala iz javnih fondova ili ukradena iz međunarodnih projekata putem prevare koju su izveli bošnjački, hrvatski i srpski nacionalistički čelnici koji drže Bosnu kruto podijeljenu u tri etničke enklave, pokazala je iscrpna istraga američke jedinice za borbu protiv prevara. Jedinica za borbu protiv prevara, koju je osnovao Ured visokog predstavnika, međunarodna agencija odgovorna za provođenje civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma, razotkrila je toliko korupcije da agencije za pomoć i ambasade nerado objavljuju krađe iz straha da će uplašiti strane donatore. Izvještaj navodi nekoliko zvaničnika povezanih s vladajućim nacionalističkim strankama za koje kaže da su profitirali od prevare. Iako je Ured visokog predstavnika otpustio 15 službenika ili ih spriječio da obnašaju funkciju, većina je i dalje na vlasti. U jednom incidentu navedenom u izvještaju, 10 stranih veleposlanstava i međunarodnih agencija za pomoć izgubilo je više od 20 miliona dolara položenih u bosanskoj banci, ali samo je švicarska ambasada javno priznala svoje gubitke“, napisao je ugledni američki novinar, Chris Hedges, u „The New York Timesu“ još tamo krajem prošlog stoljeća.

Za razliku od srpskih i hrvatskih, bošnjački čelnici su se osjetili iznenađeno i uvređeno, čak su najavili tužbu, angažirali skupe advokate u SAD-u i onda se mirno i dostojanstveno povukli na početne pozicije – u vrhove vlasti u BiH.

„Način na koji je kupljena raskošna vila u vlasništvu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, u Ulici Vaska Pope 19, u najelitnijem dijelu Beograda, na Dedinju, koju je država Izreal unajmila za rezidenciju svog veleposlanika u Srbiji Josefa Levija, predmet je ozbiljne istrage koju provodi SIPA. Složena financijska operacija kojom je Dodik došao do vile, pojednostavljeno bi se mogla opisati ovako: 2007. Dodik sa svoga računa u Pavlović International banci u beogradsku Komercijalnu banku (od koje kupuje vilu), prebacuje 750.000 eura, a 100.000 eura, kao kaparu, uplatio je ranije. Istraga sumnja da je Dodik vilu kupio vlastitom gotovinom, jer je kredit u Pavlović International banci podigao godinu dana nakon kupnje. Iz dokumentacije kojom raspolaže Telegram, vidi se da je kredit dobio na osam i pol godina, a mjesečna rata iznosila je 18.983,39 konvertibilnih maraka, ili oko 7500 eura. Dodikova plaća (u to vrijeme bio je premijer Republike Srpske), iznosila je 5540 konvertibilnih maraka (oko 2700 eura). Dakle, mjesečni obrok kredita bio je gotovo 5000 eura veći od njegovih mjesečnih primanja. Iz izvora bliskih istrazi Telegramu je rečeno da je Dodik kredit podigao samo fiktivno, kako bi opravdao kupnju vile, a da je novac koji mu je isplatila Pavlović International banka iz Bijeljine, zadržao za sebe“, napisao je prije četiri godine najbolji hrvatski, vjerovatno i regionalni istraživački novinar, Drago Hedl, na portalu Telegram.hr. Od tada do danas Milorad Dodik je uspješno prešao sa mjesta predsjednika Rpublike Srpske na ono u Predsjedništvu BiH.

Ovakvih primjera, čisto da se kaže, ima koliko treba i niti jedan nije od jučer. Dobro, od prekjučer jeste nabavka onih skupih i pokvarenih respiratora, ali to stvarno nije bitan detalj.

Nesretni Kenan Nikontović ispao je, eto, glup koliko je težak i to sa punom radnom opremom. Uzeo je pišljivih 39 maraka, dobio kaznu, izgubio i posao i obraz, a mogao je, niko mu nije branio, nabaviti kakvu stranačku iskaznicu, posvetiti se rektalnom alpinizmu, disciplini čiji su rezultati u najužoj mogućoj vezi sa unutarpartijskim usponima, pa skupljati stotine hiljada maraka ili, zašto ne, milione. Da, možda bi opet bio otkriven, možda bi morao dati neku neugodnu izjavu, malo hodati po sudovima, ali bi završio daleko od ćelije. Usputnu duševnu bol liječio bi privijanjem novčanica u većim apoenima na bolna mjesta.

Također, nije nemoguće da bi postao i jedan od razloga stranačkog poraza na izborima, no nije to nešto od čega se se ostaje bez imetka. Taj, crni scenario, kao i svaki drugi grozni, kod nas je rezerviran isključivo za sirotinju koju može popraviti 20 eura iskamčenih od putnika iz automobila holandskih registarskih oznaka.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.