Paštapalice: Adnane, reci nam de...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U početku je bilo samo smiješno. Adnan Terzić, direktor Autocesta FBiH, svečano je otvorio početak radova na izgradnji Sarajevske obilaznice, važne ceste vrijedne 23 miliona maraka. Mali je problem, i to je fakat šega, što svečano otvaranje radova ne znači i radove kao takve: oni će početi tek za dva mjeseca!

Razloga za smijeh je ubrzo nestalo. Reporterka n1 televizije upitala je Terzića i za famoznu Zeničku zaobilaznicu na kojoj su radovi plaćeni 225 miliona eura započeli još 2016., da bi ta cesta bila u funkciji cijelih sedam dana. Ispostavilo se, naime, da investitor – Autoceste Federacije – nije pribavio upotrebnu dozvolu koje, opet, nema bez izvršenog tehničkog prijema.

U prevodu na jezik onih što ne razlikuju trnokop od krampe: javna, državna firma potrošila je brdo para na put koji niti je ko pregledao, niti je, posljedično, rekao da se po njemu može voziti!

Adnan Terzić je na ove činjenice odgovorio sa: „Pa šta, sad?“. Da nije ima masku, vidjelo bi mu se na licu da uopće ne razumije zašto ga se sada tu, u svečanom trenutku otvaranja radova koji će započeti na proljeće, maltretira sa glupostima koje će se već nekako riješiti.

Bivši predsjedavajući Vijeća ministara, naravno, ne misli da je sa tim „pa šta, sad“ rekao i učinio nešto neprimjereno. Prema obrascu ponašanja ovdašnje političke kaste, realno i nije. Zapravo, Terzić se postavio baš kao i šef njegove bivše stranke – Bakir Izetbegović, pa kao predsjednik sadašnje – Fahrudin Radončić, zatim i kao lider partnerske Hrvatske demokratske zajednice – Dragan Čović, te, naravno, kao The Glavni Baja – Milorad Dodik lično. To što neki od njih govore malo drugačije – sjetimo se, zgodna je prilika, čuvenog Izetbegovićevog: „Ja, i?“ – a neki imaju dovoljno pameti da verbalno ne potvrđuju očito, dok ostali krivicu za vlastite neuspjehe pripisuju drugima, nebitan je detalj jer je obrazac uvijek i svugdje isti.

Zaista, teško da - evo neka za početak bude Fahrudin Radončić - nekadašnji medijski magnat i sadašnji politički trgovac može reći ili pomisliti nešto drugo osim „pa šta, sad“ kada ga se priupita kako su mu i zašto mlađi Izetbegović i SDA sada toliki neprijatelji, iako bez starijeg i njegove stranke ne bi imao ni početni kapital, niti priliku za njegovo uvećavanje (što je, istina, dijelom otplatio klešući kult ličnosti bošnjačkog dede nacije i školujući mu unuku u inostranstvu).

Zatim, nema Dragan Čović ništa tačnije od „pa šta, sad“ reći na konstataciju da je Hrvatima u Bosni i Hercegovini do sada obećao sve, od stolnog grada do trećeg entiteta, od blokada do novog Izbornog zakona, a uspješno pokrenuo tek Televiziju Herceg-Bosne, dok su njegovi namještenici još uspješnije ojadili, primjera radi, Aluminij.

Milorad Dodik je referendum za odvajanje Republike Srpske od BiH najavio oko 300 puta. Raspisao ga nije niti jednom. Još je, brat-bratu, 217 puta najavio povrat svih nadležnosti koje su sa entitetskog prebačene na državni nivo, za šta se on, čisto da se podsjetimo, i zalagao i glasao. „Pa šta, sad?“, njemu je najlogičnije pitanje u poznatom dijelu svemira.

Hiljadu je i jedan primjer na kojem se može pokazati kako su, nazovimo ih, paštapalice sasvim uobičajene u javnom prostoru, u komunikaciji s medijima i biračima. Svaki od njih je, međutim, dovoljan za objasniti princip po kojem funkcionira i Terzić - stranački namještenik koji stvarno ne konta šta je sporno u otvaranju radova kojih nema ili puštanju u promet ceste koja nema upotrebnu dozvolu, odnosno zatvaranju skupo plaćene zaobilaznice jer se, čak ni kod nas, saobraćajnice ne mogu koristiti ukoliko neko ko se u to razumije nije pregledao asfalt, bankine, proširenja i šta već sve treba.

Bosanskohercegovačka politička kasta novijeg doba moći se dokopala s ciljem - da se dokopa moći. U ovdašnjoj kontraevoluciji vlast nikada i nije bila sredstvo već samo cilj uz koji idu beneficije i funkcije, a ne idu obaveze i odgovornost.

Kada je već tako, onda je sve prihvatljivo, razumljivo i dopušteno, pa i to da direktor javne firme potroši hrpu para za put koji, taman što je konačno završen, mora biti zatvoren. Negdje drugdje, u zajednici sa minimumom političke i svake druge pristojnosti, to bi bio prvorazredni skandal i razlog neizbježne ostavke. Kod nas, je li tako, tako je, nije.

Da Adnan Terzić nije napustio SDA nakon neuspješne kandidature za predsjednika te stranke, te da nije prešao kod Radončića, ne bi bio direktor Javnog preduzeća Autoceste FBiH. No, kako Izetbegoviću trebaju ruke članova i članica SBB-a, tako je saradnja plaćena, uz ostalo, i mjestom na koje je postavljen upravo Terzić i na kojem će ostati sve dok SBB ne razvrgne zaruke sa SDA, a možda i duže ukoliko se samoproglašeni bošnjački Trump prikloni eventualnim pobjednicima narednih izbora.

Adnan Terzić je, dakle, direktor javne firme zato što ona mora imati direktora i zato što ga je trebalo nagraditi za transfer iz Stranke demokratske akcije u derivat Stranke demokratske akcije. Posljedično, nije njemu u opisu posla da pravi i popravlja ceste, već da bude direktor, a ako još nešto i uradi, dobro je došlo. Ako, pak, ne napravi ama baš ništa, opet isto: plata ide, sekretarica se javlja na službeni telefon, isti takav automobil se ne gasi, čisto da se ne ohladi dok direktor po ciči zimi obilazi gradilišta kojih nema, bolovanje, godišnji i reprezentacija se podrazumijevaju...

„Ja, i?“, što bi rekao Izetbegović. „Pa šta, sad?“, upitao bi Terzić. Obojica znaju odgovor koji neće da kažu, a on glasi: nije više problem u tome što su oni spremni iznevjeriti sva naša očekivanja, već je problem u tome što ih mi nakon svih ovih uzaludnih godina još uvijek imamo. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.