Mostarski poučak: Posljednja linija obmane

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon što su Slaven Raguž iz Hrvatske republikanske stranke i Željko Komšić iz Demokratske fronte kazali kako u Mostaru ne misle koalirati sa Hrvatskom demokratskom zajednicom, ostalo je još da službenu odbijenicu Izetbegovićevom visokom predstavniku za Hercegovinu, Denisu Zvizdiću, uruči Bosanskohercegovački blok, pa da se slobodno zagrle vječiti partneri iz navodne nužde i velikog interesa.

Gradska vlast podijeljena između HDZ-a i SDA nije ni jedini, ni najbolji, ali jeste najizvjesniji ishod prvih izbora održanih u Mostaru nakon dvanaest godina. Matematika, istina, govori da su i neki drugi raspleti mogući, samo što za njih neko, niz njih tačnije, mora skočiti u vlastita usta.

Da bi SDA osigurala većinu vijećničkih glasova, treba nagovoriti Nermina Nikšića i Predraga Kojovića da sami sebi šamar opale. HDZ-u za isti cilj treba spremnost Slavena Raguža da se osudi na sudbinu HDZ-a 1990, stranke za koju još nije otkriveno zašto je nastala – osim da Božo Ljubić zajedno sa Harisom Silajdžićem onemogući takozvani Aprilski paket – ali je jasno zašto nestaje.

U Bosni i Hercegovini je, znamo, sve moguće u svakom trenutku, pa i to da ljuti neprijatelji iz Sarajeva koaliraju u, recimo, Goraždu, ali Mostar je, kako se to već kaže, specifičan, simbolički jako važan, a vala i zaslužan što ga čeka lijepo i dugotrajno mrcvarenje.

Neće prepuštanje centra Hercegovine SDA-u i HDZ-u biti nikakvo kažnjavanje Mostaraca, sasvim suprotno: gradska vlast koja će postojati a raditi kao da je nema, ishod je većinske, demokratske volje onih što su prvo kukali kako jedini u BiH nemaju lokalne izbore, da bi ih, kada su se zahvaljujući Irmi Baraliji dogodili, iskoristili da ubrzaju put prema ponoru, ali i pokažu zašto treba biti neizlječivi optimista pa povjerovati da se rezultati sarajevskih ili banjalučkih glasanja od prošle jeseni mogu ponoviti za dvije godine, na općim izborima.

Nije HDZ u Mostaru ostao najjača stranka zbog programa ili, to pogotovo, nekakvih spektakularnih rezultata, već već zato da SDA ne preuzme njihovo mjesto. Jednako tako, nije SDA ostala najjača stranka među mostarskim Bošnjacima zbog programa ili, to pogotovo, nekakvih spektakularnih rezultata, već već zato što se uspješno prodaje kao brana pred zahuktalim Čovićem.

A šta je, ali tačno, SDA u Mostaru radila za one u koje se inače zaklinje, ljudskom umu je nedokučivo i golom oku nevidljivo. Uglavnom, dijelovi grada sa bošnjačkom većinom još su uvijek ili ukrašeni ruševinama ili zatrpani otpadom, te osuđeni na razne uslužne djelatnosti, od izdavanja apartmana, pa do prodaje čahura s gravurom.

Zapadni, većinski hrvatski dio grada, istina, izgleda znatno bolje – što stvarno nije teško – ali je u njemu uspješno i do kraja dovedena izgradnja kružnog toka. Sve ostalo ili propada ili je uspješno propalo nakon epske pljačke, uz sve ostalo, i „Aluminija“ iz kojeg su Čovićevi menadžeri izvukli tonu para i ostavili isto toliko dugova.

Preko svega toga su građani Mostara, s obje strane i obje nacionalnosti, elegantno prešli, dajući nesebičnu pomoć i SDA-u i HDZ-u da nastave gdje su stali, dakle nigdje, ne prekidajući dugi marš ka nikamo.

Oni što su glasali kao da su im Izetbegović i Čović držali olovke, sada mogu mirno i dostojanstveno promatrati natezanja i trgovačke šeme zahvaljujući kojima se nikada – dobro, ne baš nikada nikada, već nikada do nekada – neće otkriti kako je i na šta potrošeno stotine i stotine miliona maraka kojima je raspolagao Ljubo Bešlić iz, naravno, HDZ-a, trošeći ih preko Odjela za financije kojim je upravljao Izet Šahović iz, normalno, SDA.

Najveći problem demokratije, kazao je jednom zgodom manje poznati pisac sa prelaza stoljeća, jeste narod. Ideja je, rekao je Mahatma Gandhi kada je upitan šta misli upravo o demokratiji, bila, negdje i ostala, zanimljiva, ali joj smeta ta ovisnost o volji spremnih na samoranjavenje i kasnije kukanje na groznu, bahatu, kleptokratsku vlast koja, čisto da se kaže, još niti jednom nije sama sebe izabrala.

Irma Baralija se, ispalo je, lijepo naradila kako bi mi dobili potvrdu onoga što ionako znamo: da je Izetbegovićeva famozna građanska BiH poželjna samo ako od nje politički neće profitirati Srbi i Hrvati, odnosno da je za Čovića poželjan samo onaj Izborni zakon koji će garantirati pobjedu HDZ-a, a rijetku, unutarhrvatsku opoziciju toj stranci držati gdje i jeste, u stanju radosti zbog tri, od ukupno trideset i pet vijećničkih mjesta.

Mostarski poučak na kraju ove, grozne 2020. godine, glasi: tamo gdje se glasa ne zato što se u nekoga vjeruje, već da se one druge nekako prevari – kao u centru Hercegovine ili komplet Federaciji – jedina nada o kojoj ima smisla razgovarati je Nada Obrić. Sve je drugo samoobmanjivanje.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.