Teorija haosa: Mirni razlaz s realnošću

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Milorad Dodik izveo je još jedan separatistički igrokaz u Narodnoj skupštini Republike Srpske i uspješno potvrdio da je prekinuo posljednje veze sa realnošću. Nije ovo prvi puta, već četrdeset i neki, da član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata najavljuje raspisivanje referenduma o odcjepljenju RS-a i predlaže mirni razlaz dva entiteta i tri naroda. Nikada prije, međutim, njegova pozicija nije bila gora, a korist od teških riječi manja.

Kada je, ima tome sto godina, Milorad Dodik retorikom Radovana Karadžića – i zahvaljujući političkom bankrotu SDS-a – konačno uspio osvojiti vlast na izborima, tadašnji predsjednik Stranke demokratske akcije, rahmetli Sulejman Tihić, ga je pitao zašto govori ono u što sam ne vjeruje. „Jebi se ti Suljo, ja sam tom pričom dobio izbore i ne mislim je mijenjati“, navodno mu je odgovorio nekadašnji premijer RS-a, na to mjesto jednom doveden tenkom SFOR-a, a drugi puta glupošću ex čelnika SDS-a Dragana Čavića. 

Ubrzo su se lik za javnost i karakter Milorada Dodika spojili i bivši je opozicionar, zagovornik prenosa entitetskih ovlasti na državni nivo i, općenito, ljuti realista, postao proizvođač haosa i osoba koju danas utjecajni, režimu bliski mediji u Srbiji – ne i tabloidi, da ne bude zabune – nazivaju najgorim šovinistom.

Promijenio se, dakle, i to poodavno, Milorad Dodik, ali se, na njegov užas, promijenilo i sve drugo. Nakon skandala sa ukrajinskom ikonom Rusi su ga proslijedili u ostavu za islužene marionete i polomljene metle. Aleksandru Vučiću je, očito, postao smetnja i planira ga zamijeniti aktuelnim gradonačelnikom Banja Luke, Draškom Stanivukovićem. U opoziciju u Srbiji se ne može pouzdati jer ona ne zna ni šta bi sa sobom, a kamoli još i s regionalnom krizom koju bi neminovno proizvelo raspisivanje referenduma o nezavisnosti Srpske. Ni Srpska pravoslavna crkva nije mu mogući partner: novi patrijarh, Porfirije Perić, em je blizak Vučiću, em u svom dosadašnjem radu nije pokazao namjere da nastavlja prekinute ratove na bilo koji način.

Pored svega toga, Dodikova je koruptivna hobotnica premrežila svaki tok javnog novca u RS-u, brišući granicu koja je kleptomansku političku elitu odvajala od organiziranih kriminalnih grupa, pa je danas i pod mikroskop nevidljiva razlika između institucionalnih i gangstera sa asfalta.

Zbog epske pljačke i istog takvog siromaštva građana, a ne zbog svih ranijih neispunjenih obećanja o ojačanoj ili samostalnoj Republici Srpskoj, Dodik je izgubio i politički i simbolički najvažniji grad u manjem entitetu i nije više pitanje kada će ga i kako vratiti, već koliki će biti domino efekat.

Samoproglašeni vlasnik RS-a može, niko mu ne brani, samog sebe vratiti na tvorničke postavke i, vrlo vjerovatno, biti prigrljen od Amerikanaca, samo što mu iskustvo govori da ako je dobar Washingtonu, ne valja biračima u RS-u. Oboje, jednostavno, ne ide. Sve i da se vrati starim prijateljima, a neće, ne može im donijeti rasuti teret svojih saradnika i njihovih ilegalnih, milionskih poslova. Sasvim suprotno, njih bi usput morao žrtvovati što oni, naravno, ne misle mirno i dostojanstveno čekati, trošeći vrijeme da naprave popis zatvorske lektire.

Jasno je da jasnije ne može biti zašto Dodik opet ponavlja staru predstavu, ali nije, niti malo, zašto to radi baš sada i šta tačno misli postići. Narodna skupština, naime, može raspravljati – kao i svaki parlament na svijetu – o čemu god hoće, ali ne može ni zatvoriti Ured visokog predstavnika, niti na mjesto Valentina Inzka staviti Vuka Jeremića. Također, NSRS nema zakonski temelj za raspisivanje referenduma, a sve i da se na njega odluči dobit će ili neobavezujuće rezultate ili inicirati sukobe u kojima se, kao prije tridesetak godina, neće moći osloniti na JNA i imati bezuslovno političko pokroviteljstvo predsjednika Srbije.

Sam, ranjiv i nesiguran u opstanak na vlasti, Milorad Dodik velikim riječima nikako ne može postići ono što bi mogao velikim kalibrima, kao što ne može politički profitirati od preuranjenih najava onoga čega svakako i opet biti neće.

Bosnu i Hercegovinu i regiju očekuju važni izbori u narednih dvadesetak mjeseci: krajem ove ili početkom naredne godine Srbija izlazi na predsjedničke, a u jesen 2022. mi na opće. Priča o srpskoj državi zapadno od Drine kurentna ja za oba ta politička tržišta, samo što i s ove i s one strane velike rijeke žive birači čije je političko pamćenje kao kod čovječje ribice. Ukoliko Dodik misli do tada održavati separatističku tenziju, sve što će postići je povećanje ulaganja u svoje protivnike. Misli li, pak, da će neko do tada pamtiti njegov martovski show u Skupštini, jednostavno se – zajebo.

Istina, kako je on predložio mirni razlaz, tako su se manje dramatičnim počele doživljavati strašne brojke novooboljelih od korona virusa, a ni epski podbačaj sa nabavkom vakcina se ne pominje. Covid-19 se, međutim, neće odseliti u mirnije krajeve, pa će i ovo skretanje pažnje sa problema nad problemima trajati kao jogurt na suncu.

Ništa u politici nije važnije od dojmova i trendova i to zna, itekako zna, Milorad Dodik. Ako, dakle, nije odlučio igrati se dojmovima koje ostavlja i provjeriti idu li mu, posljedično, trendovi u korist – pa ako ne idu, da mijenja dok ima vremena – e onda je izgubio i posljednju vezu s realnošću i sve što ostaje jeste gledati ga kako vodi ključnu bitku za svoj politički opstanak. Bitku u kojoj mu šanse zaista nisu kakve.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.