Udario rat na rata – i mirna Bosna!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prva je, naravno, ona kad dođeš u situaciju, kada u očaju, shvativši da nema toalet papira, a ni slavina ne radi, niti ima vode u čitavom "kenjodromu", tražiš način da nekako središ stvari. Neugodna fizička situacija tada zahtijeva ogroman mentalni napor. To je moderna varijanta one stare narodne izreke – "I usran bi do potoka!"

Druga je neugodno prisjećanje na vrijeme otprije tridesetak godina, kada su na prvi, pravi i, za sada, jedini pravi non – paper naišli moji djedovi. Ljudi koji su poštenim radom i zalaganjem, kako se to onda često govorilo, uz svu muku podizanja djece i osiguranja kruha familiji, uspjeli su malo po malo osigurati nešto novca za crne dane. Zarađivali su dinare, a čuvali novac u devizama. Zašto? Jer se nije baš nešto vjerovalo domaćoj valuti.

Nažalost, vjera nije došla u pitanje kada su u pitanju bile domaće banke, pa je njihova devizna štednja, ta vrijedno skupljana crkavica, nestala preko noći i napunila tko zna čije džepove. Devize čuvane za crne dane nestale su čim su ti crni dani došli. Imao si papir, ali nije vrijedio ništa. Pravi pravcati non – paper.

Zašto vam ovo pričam? Pa, eto. Ove dvije asocijacije na non-paper uopće nisu bez neke. Politike u Bosni i Hercegovini, na čelu s političarima koji se već toliko godina ne daju maknuti s vrha, došle su do kraja. Baš kao u situaciji kad se okreneš i vidiš kako je nestalo tariguza, a i voda je „zavrnuta“, ti se počneš ponašati kao onaj usran koji bi do potoka. Paničariš, hvata te nervoza, gubiš norme i skrupule. Sve u cilju da zadovoljiš primarni poriv i pokažeš da te danas neće sramota uhvatiti za vrat.

Našim političarima zadnja slamka spasa, zadnji tariguz ili boca vode, upravo je ta famozna riječ rat. Jednostavno, toliko su se sasrali i toliko su toga usrali da im nije teško tako lako i bez osjećaja za bilo kakve posljedice, mrtvo – hladno preko usta prevaliti tu riječ koja znači nešto najgore što se čovjeka u životu može snaći. Covid-19 je blaga kamilica prema ratu, ako ste zaboravili. I svaki onaj koji uzima uzalud u usta riječ rat trebao bi biti kažnjen, ako ne sada, onda na narednim izborima.

Jer jedno je ostati usran bez tariguza, a posve drugo je zagaditi čitav kompleks svojim otrovnim izlučevinama!

Jedan moj prijatelj neki dan reče – ako nemate roditelje, djecu, drage osobe, ako nemate posao, prijatelje, kuću, auto, stan, ako nemate mladost, ako nemate ljubav, ako nemate život, a imate obećanje da ćete biti u logistici, onda je rat možda za vas. A ako imate bilo što od gore navedenog, rat vam nikako ne smije biti opcija jer ćete sigurno izgubiti, asretni će biti oni koji su iz najopasnije igre na svijetu izašli „na pozitivnoj nuli“.

Rata neće biti jer nema stare devizne štednje. Nema ni domaćih banaka. Nema društvenih dobara, državnih firmi spremnih za pljačkanje, a ni raja nije gladna svega kao što je bila početkom devedesetih. Rata neće biti jer je još stotine rata za otplatiti, a nema se više ništa pošteno ni opljačkati.

Nitko neće zbog televizora ili šporeta riskirati glavu, a ni auto više nije san u rukama drugog. Danas imamo sve to jer imamo kredite u stranim bankama, zaduženi smo do grla i nikome ne odgovara bilo kakav rat, jer to treba i vratiti. A mrtvi kredite ne vraćaju.

Ne sumnjam da uvijek ima onih koji su spremni na oružje, ali to je svejedno puno tanji špil nego nekad. Mnoge karte izletjele su napolje da se nikad ne vrate, mnoge glave spalile su iluzije. Kao što reče jedan drugi moj frend – devedesetih smo mislili da ćemo u kapitalizmu svi biti Carringtonovi iz Dinastije. Svi smo sanjali kuće, auta, novac, vještačke zube i facelift. Nitko od nas u seriji nije primijetio vozače, baštovane, kućne pomoćnice i tešku radnu snagu. Sada znamo da ne možemo i nikad nećemo svi biti Carringtonovi, sada znamo da nismo onda gledali gdje treba, ali sada nam je valjda većini jasno.

Non – paper. Usrali su i sad bi povukli zadnji džoker. Rat. Ali ne može. Ne samo da nema papira, nego nas nisu ničim uvjerili da bi bilo kakav novi rat vodio ičemu drugom nego još većoj sirotinji. Baštovani iz Dinastije prema nama bi bili Carringtoni!

Uostalom, sve sam vam rekao. Tko vas to vodi? Oni što usrani hoće do potoka, pa kolika god da je cijena! Trideset godina vam odbrojavaju crne dane i početak još crnjih. Prepoznat ćete ih po crvenom, zajapurenom licu i ponašanju kao kad mađioničar ostane bez svih trikova – baš kao da im je ovo zadnje.

Da je samo malo sreće i pameti – i bilo bi im zadnje. Osvrnite se oko sebe, pogledajte svoje najmilije, njihove oči, osmijeh, sve ono što vam znače. Pogledajte svoj stan, kuću, auto.

Ti ljigavi, beznadežni i loši kockari upravo njima se kockaju.A vi ste im glavna karta. Ta neće oni u rat. Vi ćete.

Sreća je da ipak nećete. Ali me zanima što ćete im uraditi sad kad su iskoristili i zadnji argument?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.