Navika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svi mi koji smo odrasli u Mostaru, kao i pri Mostaru, tamo prije devedesetih sjećamo se toga. Naravno, treba neke malo pogurati da se prisjete, ipak se svašta nakupilo u zadnjih trideset godina, ali taj dio naše svakodnevnice jednostavno se ne može potpuno zaboraviti.

Naime, živjeti u Mostaru prije devedesetih značilo je naviknuti se na gotovo svakodnevan zvuk aviona u letu. Blizu je bio, naravno, vojni aerodrom, odmah u blizini i nekadašnji ponos Mostara – VI Soko, koji je štancao nove avione i golem dio Mostaraca činio situiranim i sretnim, a bila je tu i vojna škola za pilote. Danas to izgleda kao neka sci-fi priča, ali je bilo tako.

U sklopu vježbi, ispitivanja i obuke, iznad glava Mostaraca, rekoh, svakodnevno su letjeli avioni i helikopteri, ali jedini gotovo pa konstatan zvuk bio je zvuk koji su pravili Galebovi G2, koji su letjeli uvijek u istoj formaciji par – par, doletjevši s juga zauzimali uvijek istu putanju na nebu iznad grada i okretali oko Huma natrag (barem se nama sa zemlje tako činilo).

Uglavnom, ono što hoću reći je činjenica da je taj prelet aviona bio proces koji je trajao čitav dan, uvijek bi se iznova vraćali, uvijek iznova letjeli po istoj putanji i uvijek proizvodili onaj karakteristični zvuk mlažnjaka pogonjenog Rolls Royce Viper motorom. Taj zvuk je itekako privlačio pažnju, nekoga nenaviknutog bi natjerao da se okreće, traži avion na nebu, ali Mostarci su bili navikli. Avioni su letjeli i malo tko je s vremenom gledao prema nebu. Čak si po ponašanju dok avioni lete mogao prepoznati tko je domaći, a tko stranac.

Domaći bi, unatoč zvuku aviona, sasvim normalno obavljali svoje svakodnevne poslove, naviknuti na taj karakteristični zvuk sporog preleta Galebova preko mostarske kotline, dok bi gosti uzbuđeno gledali u nebo, zaklanjali oči rukom tražeći izvor zvuka i avione na nebu, dok u isto vrijeme škiljeći čuvaju oči od famoznog mostarkog sunca. I tako, ugledali bi dva plusa, dva križa na nebu, karakterističnu siluetu Galeba G2, pa onda dolje, nešto južnije još par istih.

I tako smo godinama mi Mostarci radili, rasli, odgajali se, družili se, disali pod kapom nebeskom, ne pridajući veliki značaj tom velikom zvuku s visina. A onda, jednog dana, zvuk je nestao. Avioni su prestali letjeti i Mostar je odjednom ostao u tišini. Tišina koja je razarala um više nego zvuk Vipera zavladala je kotlinom, tišina koja je značila samo jedno – rat.

I dan danas se sjećam kako je neobično "zvučala" tišina. Zlokobno, kao u filmovima kad se očekuje finalna scena. Nosila je osjećaj kao da nešto nije u redu, kao da nešto najednom nedostaje, kao da je nešto iz nas otišlo i nikad se neće vratiti.

Sjetio sam se aviona i mostarske svakodnevnice otprije, evo već prođe trideset godina, možda i koja više, jer sam u više navrata prolazio onom ulicom koja od Centra 2 vodi prema Eri, gdje se Ante Starčević namjerava križati sa Kardinalom Stepincem. I ima tamo jedan šaht, na ne tako davno rekonstruiranoj cesti. Šaht ne leži dobro i svaki prelazak automobila preko njega uzrokuje karakterističan zvuk, veoma neugodno lupanje, koje se urezuje poput noža u mozak. Automobili uglavnom nikad ne promaše, često prolaze tuda i svaki zakači kotačem po šahtu.

Prolazio sam već i prije, i svaki put iznova se čudim kako to ljudi iz okolnih zgrada mogu izdržati. Kako mogu podnijeti to neugodno, kratko, ali ubitačno lupanje, koje se u špicama pretvori u ritmički nejednako, ali uporno čupanje živaca. A onda se sjetim onih aviona otprije rata i sjetim se kako moćna zna biti ljudska sposobnost navikavanja. Vidio sam se baš kao onaj "došlo" ili turist koji pri posjeti Mostaru gleda u nebo tražeći izvor zvuka, držeći ruku na čelu, štiteći oči od jakog mostarskog sunca.

Navikli se svi – i nikom ništa! Izvođač radova tradicionalno nije odradio stvar kako treba, u gradu koji se nekoć dičio preciznom tehnikom, majstori ništa "u liver" više ne znaju postaviti, gradska uprava očito ili ne vidi ili ne zna za problem tog šahta, a narod, kad već nije reagirao na početku, na kraju se naviknuo. Kao na mnogo štošta.

I što je najgore, kako mi pričaju prijatelji, a i ja katkad naletim, malo je kvartova u gradu kojeg izvođači radova nisu počastili jednim ovakvi  šahtom.

Pitam se, eto, 'ko bi rek'o čuda da se dese, pa da sve šahtove netko preko noći "poravna" i uredi. Pitam se kako bi podnijeli tu tišinu? I bi li se i kako mogli nositi s njom?

Kad bi sve uredili, obnovili i poravnali, na kraju krajeva, za čim bi nam se onda ovdje, u ovom gradu, uopće okretali turisti? I kako bi prepoznali tko je domaći, a tko je gost?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.