Sekaritatea: Sebija I. – žrtva pandemije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bit će, ma kako to sada zvučalo, neke koristi i od ove korone koja traje li traje, dok se virus covid-19, na opće iznenađenje naučne zajednice, vraća sve jači i jači, ne uklapajući se u pravilo prema kojem svaka epidemija ima tri vala: prvi, drugi jači i treći slabiji od prvog.

Korist o kojoj je ovdje riječ nije, međutim, vezana za povećanje kolektivne svijesti o važnosti pojedinačnog i općeg, javnog zdravlja ili povratku povjerenja u nauku umjesto u gatare i zapise. Ona, ta korist, zapravo, sa zdravljem blage veze nema iako se, kažimo tako, razvija baš u, eto, jednoj bolnici – Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu kojim „trese, lupa, udara“ prva dama u Bošnjaka, ali i draga politička partnerica Dragana Čovića, ona što je na nekadašnjim sastancima u troje uredno podsjećala supruga na obećanja što ih je dao čelniku HDZ-a BiH, tražeći i da ih ispuni.

Ulogu čuvarice sjećanja, da ne bude kakve zabune, Sebija Izetbegović nije igrala zato što se slaže sa Čovićevim prijedlozima ili zato što joj je simpatičan, već gotovo refleksno, zbog toga što je ona naučila da Bakir Izetbegović napravi ono što je rekao da hoće.

Manje poznata ginekologinja iz Sarajeva nije postala, prvo, direktoricom Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“, pa zatim i KCUS-a, zato što joj je ambicija bila da vodi velike zdravstvene ustanove i drugima dokaže da to što je malo duže studirala i što joj je muž lider Stranke demokratske akcije  ne znači i da nije sposobna biti vrhunska menadžerica.

Putujući funkcijama i zdravstvenim sistemom Kantona Sarajevo u kojem se godišnje obrne tričavih 350 (slovima: tri stotine i pedeset!) miliona maraka, Izetbegovićeva je trenirala i demonstrirala vještine koje će joj, vjerovala je, trebati za završnu operaciju uspinjanja na vrh piramide moći.

Dok je upravljala nekadašnjom Vojnom bolnicom u Sarajevu nije, očekivano, napravila ništa dobro, ali je umalo napravila ono što je naumila: rasturila je i dio priključila KCUS-u, a dio pripremila za privatizaciju čiji je, navodno, ključni akter trebao biti bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Ejup Ganić. Uglavnom, da nije bilo postizbornih podjela plijena i svađa u krugu šire familije – u kojem je nekada, pa tako više puta, kada god je interes nalagao, bio i Fahrudin Radončić – po dr. Abdulahu Nakašu se danas ništa ne bi zvalo. No, u međustranačkim hladnim i nešto toplijim ratovima bivša je Vojna bolnica zapala Savez za bolju budućnost, a Sebiju Izetbegović mjesto direktorice KCUS-a.

Teško je sada reći je li dugoročno bolje to što, ipak, nije na posljednjim izborima bila kandidatkinja SDA za članicu Predsjedništva BiH – Šefik Džaferović je poslušno ušao sa klupe za uvijek raspoložive rezerve – odnosno to što je ostala direktoricom velike bolnice u kojoj je od prvog dana mandata vježbala strahovladu, racionalizirajući poslovanje tako što su pacijenti samo donosili pribor za higijenu, a doktori dolazili na posao da vide kolege i kolegice, popiju kafu i pročitaju novine. Kratkoročno nije sigurno. Znaju to, kako oni što su se liječili na Koševu, tako i oni što su najmilije iz bolnice pratili na groblje.

Da je mudra koliko je ambiciozna, Sebija Izetbegović je od mjesta na kojem je trenutno mogla karijerno profitirati. Trebala je samo, eh samo, oko sebe okupiti one koji znaju više od nje – a takvih itekako ima – pustiti im da bolnicu vode operativno, dok ona skuplja pohvale, bilda rejting i opravdava namjeru supruga da joj prepusti i dio državne i svu stranačku vlast.

Umorna od čekanja na svojih petnaest godina slave, ona je i iz bolnice i iz SDA nogom nabila svakoga ko joj je mogao predstavljati opasnost pa makar samo zato što sumnja u njene skromne mogućnosti. Samouvjerena više od evropskog prosjeka proizvela je, uz nesebičnu pomoć Bakira Izetbegovića, ali ne samo njega, niz respektabilnih neprijatelja, što među kolegama i kolegicama, što među veteranima SDA - ali i pokojem tek stasalom senioru - koji danas o toj stranci pišu i govore kao njihovi najveći kritičari nekada.

Nabavka kineskih respiratora kojih, kao i mnogo čega lošeg, bez Izetbegovićeve ne bi bilo – ko misli da bi, neka se sjeti kako su prošle godine umalo uvedene još radikalnije i potpuno nepotrebne epidemiološke mjere koje je ona zatražila, Fahrudin Solak požurio da ih provede, a sve zaustavio SDA-ov odmetnuti ministar Aljoša Čampara – pa cijeli cirkus s njihovim korištenjem i navodnom upotrebljivošću, izveden kako bi se promijenio tok suđenja za tu diletantsko-koruptivnu operaciju, vrhunac su sage o greškama koje je šefica KCUS-a činila godinama i koje su, sve redom, bile manje štetne od ovih u pandemiji.

Neuspješna i bahata direktorica možda će, ako je uz SDA pogura i HDZ, još neko vrijeme kvariti veliku zdravstvenu ustanovu, ali više nema potrebe da sanja grandioznu političku karijeru. I Bakiru Izetbegoviću bi, naime, moralo biti jasno da će njenom kandidaturom za mjesto u kolektivnom šefu države osigurati stranci kolosalan poraz, dok je, osim ako nije na LSD-u, već uveliko shvatio kako nije pitanje može li suprugu instalirati na poziciju predsjednice SDA, već može li i kako održati sebe na predsjedničkom mjestu.

Tako je, eto, uz ogroman broj građana Bosne i Hercegovine, korona ubila i ambicije Sebije Izetbegović, nesuđene vladarice svega kojoj će, na kraju, ostati samo da šefuje u velikoj kući na Poljinama. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.