Mrtvi su mrtvi: Teorija i praksa negiranja genocida

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Po ko zna koji puta, šesti-sedmi vjerovatno, najviši zakonodavni organi vlasti u Bosni i Hercegovini nisu izglasali zakon kojim bi negiranje genocida i ratnih zločina postali kažnjivi. Domu naroda Parlamenta BiH dopunu Krivičnog zakona su predložili nezavisni zastupnik Zlatko Miletić i SDP-ov Denis Bećirović, a odbili su ih, očekivano, delegati iz SNSD-a, ali i iz HDZ-a, dok su podršku, također očekivano, dobili od onih SDA-ovih i jednog iz SBB-a.

Ako su, a valjda jesu, Miletić i Bećirović očekivali uspjeh, onda su ili beskrajno naivni ili su obojica prehodali moždani udar. Sve je, od iskustva do saziva Doma naroda, govorilo kako će završiti ovaj, da ponovimo, šesti-sedmi pokušaj da se kažnjivim učini negiranje genocida.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poodavno je, u intervjuu nekom od zagrebačkih medija, kazao kako on „Oluju“, pa makar ga stavili i na električnu stolicu, nikada neće prestati doživljavati kao nelegitimnu operaciju čiji je jedini cilj bilo etničko čišćenje dijela teritorija susjedne države. E, navlas je isto sa predstavnicima Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata: otkako im je dugogodišnji šef i aktuelni član Predsjedništva odlučio biti Radovan umjesto Karadžića, od tada su i oni, pa ako treba i ispred streljačkog voda, spremni tvrditi da su pripadnici Vojske Republike Srpske i Vojske (Miloševićeve) Jugoslavije, četiri godine po Bosni i Hercegovini gulili krompire, brali kestenje i u slobodno vrijeme igrali kola oko logorskih vatri.

„Dakle, ja znam savršeno dobro šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Haagu, i to je nesporna pravna činjenica. Ono što sam trebao da uradim, trebao sam akcijom koju smo poveli da pokušam da vraćam povjerenje, koje se ne može riješiti u jednoj godini ili u pet godina, ali može se riješiti dugoročno“, rekao je, vjerovali ili ne, Milorad Dodik ali ne jučer ili u utorak, već 2007. godine. U međuvremenu je vraćanje povjerenja zamijenio kurentnijom političkom robom: nacionalizmom koji do činjenica, sudova i sudskih presuda, drži koliko i do fiskalne politike Tajlanda.

Ni Draganu Čoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici ovo nije prvi puta da odbijaju prijedloge o sankcioniranju negiranja genocida i ratnih zločina na nivou BiH.

"Srebrenica je danas centar cijelog svijeta. Taj svijet danas suosjeća sa žrtvama. Srebrenica je bol koja pripada cijelom svijetu. U Srebrenici je počinjen genocid koji nas je sve trajno postidio. Srebrenica je mjesto genocida, ali i simbol koji nas iznova okuplja, ovdje je naša savjest. Ima li ovdje iko nevin od nas, osim ovih žrtava i porodica?", riječi su upravo Dragana Čovića. Izgovorene su u julu 2015. godine.

Predsjednik HDZ-a je usavršio tehnologiju održavanja statusa quo vođenjem nekoliko neproduktivnih politika u isto vrijeme. Dok on i njegovi zastupnici u Domu naroda redovno i jednoglasno prate i podržavaju SNSD, u većem entitetu fingiraju sukobe sa SDA od kojih profitiraju ili jedni ili drugi, a najčešće i jedni i drugi. Pri tome, u Federaciji BiH, u kojoj je HDZ uglavnom bila, ali i ostala, nezaobilazna u formiranju vlasti, u članku 163. Krivičnog zakona FBiH, lijepo piše da će svako „ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji...javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda“ biti kažnjen „kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine“.

Nema, naravno, Dragan Čović nikakvih problema sa priznavanjem genocida u Srebrenici, kao što ih, očito, nema ni sa federalnim zakonom o kažnjivom negiranju, dok od odbijanja sličnih pravnih akata na nivou BiH može izvući neku korist kako za sebe, tako i za omiljene partnere.

Ovdašnji nacionalizmi funkcioniraju po sistemu spojenih posuda, međusobno profitirajući jedni od drugih. Stranka demokratske akcije, nakon kolapsa sa respiratorima, vakcinama i Asimom Sarajlićem, može se pokušati održati na životu samo borbom za famozne više ciljeve, veće i važnije od pljačke i epske nesposobnosti, pa su njeni megafoni, čim je okončano glasanje u Domu naroda, najavili kako HDZ-ovo „ne“ može i mora biti povod za sveopću komšićizaciju Federacije na izborima 2022.

Ta njihova prijetnja, naravno, predstavlja sjajno pogonsko gorivo za još jedno grupiranje Čovićevih birača oko njega i HNS-a, iako nije pitanje može li SDA provesti svoju najavu, već koliki će tačno biti njen poraz naredne godine.

Inače, ista ta SDA koja sebe predstavlja kao, uz sve ostalo, čuvara sjećanja na žrtve prošlog rata i skup boraca za interpretaciju skorije historije, potpisala je - zajedno sa Demokratskom frontom i Strankom za BiH - koalicioni sporazum sa, ni manje ni više, SNSD-om i to baš u Srebrenici! Prvopotpisani na tom dokumentu je načelnik Mladen Grujičić koji, treba li reći, negira da se genocid dogodio.

„Mrtvi su mrtvi“, pjeva u jednoj pjesmi Damir Avdić Graha. Kao  takvi, mrtvi od metaka, granata i kama, ipak dobro služe za trgovinu u bosanskohercegovačkoj politici koju se više ne može porediti niti sa septičkom jamom.

Da se jama ne uvrijedi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.