Čujte i počujte!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Novinarstvo je nastalo vjerojatno kada i prvi trač. Ipak, činjenica da je prva novinarska informacija bila trač, ili kako danas kažemo fejknjuz, do danas nije popravljena. To je ujedno i prvi bug, ne samo čovječanstva. Ako niste znali, lažna informacija nije svojstvena samo ljudima. Poznato je da naši najbliži živući srodnici, čimpanze, koriste fejknjuz praktično svakodnevno. Ne, nije riječ o busanju u prsa i razmetanju nepostojećom snagom, nego doslovce fejknjuz.

Znanstvenici su primijetili kako se nerijetko događa da u mirno popodne, dok se čimpanze naslađuju plodovima sakupljačkog rada, neka od jedinki zaduženih za stražu, ukoliko ogladni, bez ikakvog očitog razloga drekne vrisak koji označava zmiju ili tigra. Panika se prostre dolinom, vriska i galama i svi se razbježe, a dezavuizator silazi s grane i nakupi napuštene voćke. Činjenica je i da takav trik pali ispočetka, no mudri primati vrlo brzo nauče da je riječ o neistini.

Sličnost s primatima tu nam blijedi, jer su naše dezinformacije i količina nepotrebnih detalja daleko kompliciraniji. Tu smo bliži drugoj, mnogo inteligentnijoj obitelji corvidae. U nas najistaknutiji primjerak obitelji je gavran. Gavrani mogu naučiti oponašati zvukove iz okoline u kojoj žive, ne samo radi razmetanja pred ženkama, nego i iz sasvim praktičnih razloga.

Oponašanje laveža pasa ili  pneumatskog čekića može preplašiti njihove nešto malo manje sposobne rođake svrake i vrane, a poznato je da ih gavrani nerijetko i zlostavljaju napadajući ih bez povoda u letu, padom s ogromne visine, baš kao što to čini sokol.

Je li, razlog je jasan, obmana radi stjecanja imovinske koristi, primjerice, preuzimanja kontrole nad jatom kukaca u letu ili nadzora njive u selu. Ne bih rekao puste vrane i svrake, budući da one isti trik brzo nauče i primjenjuju nad jadnim vrapcima, štiglićima i golubovima.

Ali dok hajvan nauči, insanu ne polazi za rukom.

Četvrta i najvažnija zadaća

Nerijetko studentima koji se ukažu na praksi kažem da od novinarstva trebaju naučiti 5w pitanja i četiri osnovne zadaće novinarstva. I dok je za običnu radijsku vijest potrebno da naučiš ovladati tek sa 3w od njih pet, a to je tko, što i zašto, budući da se vrijeme podrazumijeva "nomadne" i mjesto koje (ako već nije 'ovdje', odakle se reporter javlja) dolazi u obrazloženju informacije, studenti najčešće imaju problem sa zadaćama novinarstva.

Naime, odmah će izbiflati prve tri, to će i svaki profesor na fakultetu brzo zaključiti, čak i ne mora biti profesor stručnih predmeta u novinarstvu, može to biti i povjesničar ili sociolog ili filozof (jel da, kad čujete sve silne predmete koji se izučavaju na novinarstvu, bude vam jasno zašto svatko ne može biti novinar). 'Informiranje, educiranje, zabava!' praktično će svaki završeni student novinarstva znati u podne u ponoć. 'A četvrta?', moje je najčešće pitanje na koje nerijetko bude tajac umjesto odgovora.

Angažiranost. Ili društvena angažiranost, ako ćete biti skroz specifični. Na ovoj zadaći ćete lako raspoznati nekoga tko novinarstvo ima u krvi, kome je ono životni poziv, i onoga tko se, kako to danas vole reći, bavi novinarstvom. Tu ćete naći razlog zašto se na studiju novinarstva izučavaju filozofija, povijest, etika i moral, sociologija, ekonomija, religija (ne vjera, baš religija)... Tu ćete naći i razlog zašto baš toliko ljudi u medijima zakaže u ovom detalju, jednoj 'bezveznoj' zadaći koje se prosječni sveučilišni profesor neće ni sjetiti na prvu.

Kako bi Vulkanci iz Zvjezdanih staza rekli: potrebe većine su važnije od potreba jednog. Stvarnost nije tako jednostavna i tu na scenu stupa angažiranost u novinarstvu. Treba znati razlikovati gdje prestaje potreba većine i gdje glasna manjina postaje prioritet u naslijeđu, dakle, nešto na čemu će naši potomci moći biti ponosni što imaju zdravije društvo od svojih predaka.

Kada su prvi glasnici hodali po selima i vikali: čujte i počujte, nije se razmišljalo o potrebama većine. Oni, iako su širili informacije, nisu bili novinari u užem smislu jer nisu bili involvirani u proces informiranja.

Najlakše je to objasniti na primjeru Juliana Assangea. Evo ovog tjedna još jednom je britanski sud odbio njegovo izručenje Sjedinjenim američkim državama, na žalost, i ovog puta ne štiteći novinarski angažman, nego pod izlikom da je zdravlje osnivača WikiLeaksa narušeno te ne smije biti prebačen u strogi zatvor, čitaj: u tamnicu. Sjedinjene američke države pokušavaju već desetljeće uloviti Australca jer je ukrao (i potom objavio) skrivene dokumente koji ukazuju da su američki vojnici činili ratne zločine u Iraku i Afganistanu. Sjedinjene američke države nisu potpisnica Rimskih ugovora, čime ne priznaju legitimnost Haaškog tribunala.

Prošle godine, pred samu korona krizu, još je jednom ovaj detalj ušao u fokus, kada su SAD počele aktivno kazneno progoniti sve osobe koje istražuju američku ratnu prošlost. Rekli biste, neopravdano, zamislite da mi ne prihvaćamo Rimske ugovore i da Mladić, Karadžić, Prlić ili Praljak nisu dospjeli do Haaga. To je to. I to je jedini grijeh Juliana Assangea.

Zamislite da policija ne otuđi dokaz o nečijem ubojstvu ili dokaz o nečijoj krađi – koja je onda svrha policije?! Upravo tako, Assange je djelovao u skladu s četvrtom zadaćom novinarstva. Tu je jasno da je potreba većine nadglasala nešto malo američkih generala koji su dopustili zločin. Moglo bi se o ovome danima, no vama je već dosadno.

Posušje preko bijela svijeta

Kada se dogodio potres u okolici Petrinje, Gline i Siska, odjeknuo je u javnosti. Sasvim logično, svi su novinari presađeni na tu lokaciju. I bilo je tu tako šarolikih izvješća, od provociranja hrvatskih predsjednika i premijera, preko potpuno promašenih pitanja 'kad će opet?''zašto niste došli u to i to selo?', do onih istinski motivacijskih priča poput javljanja Petra Vlahova. Nije bio jedini vrijedan novinar na terenu, no njegove su mi priče ostale u sjećanju spojem umjetničke topline i društvene angažiranosti.

Od razgovora s navijačima-čistačima do tako neuobičajenih priča o spašavanju labradora Mede, Vlahov je sasvim jasno pokazao da je usvojio društveni angažman kao životni poziv. Ono što me raduje jest da u moru tih tužnih ljudskih sudbina niti jednom nismo vidjeli (mada smo jednom prilikom uživo mogli čuti, kamere se nisu okretale) dramatični slom majke kojoj je kćerka poginula, a nismo vidjeli ni leševe stradalih i slične snimke 'koje mogu uznemiriti gledatelje'.

Tek koji dan kasnije, Balkan se još nije oporavio od tog šoka (kad kažem Balkan, mislim i Sloveniju i BiH, koje su također dio te iste priče o štetama od potresa), a imali smo drugi šok.

Osam mladih, na rubu socijalne granice zrelosti, oko 18 godina, preminuli su u neopisivoj tragediji. Glupo i slučajno, neoprezno i bezobzirno, od razloga koji je u krajnjoj liniji poziv na kaznenu odgovornost zbog nemara ili neovlaštenog rukovanja. Uzrok smrti još ne znamo, dok ovo pišem, ali u svakom ishodu spada u jedno od nabrojanih.

Naši mediji nisu iskopali slike vlasnika spornog objekta ili osobe koja je 'kriva' što je do ovakvog propusta uopće došlo. Naši su mediji snimali i slikali uplakane majke, očeve, braću i sestre. Naši su mediji izvlačili slike djevojaka i mladića, usput otkrivajući identitet maloljetnima među njima.

Ovo su sve degutantni oblici 'kofol' novinarstva koje je na snazi u Bosni i Hercegovini, kao i činjenice da se u nas urednikom postaje kroz političku podobnost, a ne pregalaštvom i izvrsnim poznavanjem materije, a to su 5w i četiri zadaće novinarstva kao minimum minimuma.

Ovi gore nabrojani kadrovi su ujedno i zakonom propisani kao zabranjeni ili 'samo za odabranu publiku', a podsjetit ću da strogo stoji da se identitet unesrećenog maloljetnika niti u jednom trenutku ne smije objaviti. Ukoliko objaviš svo njegovo 18-ogodišnje društvo, objavio si identitet i onoga tko ima 17. Ukoliko mu objaviš ime ili sliku, mjesto i datum rođenja, kao da si prstom upro u tu osobu.

Zašto je, u konačnici, ne samo degutatno, nego i protuzakonito objavljivati takve informacije? Postoji nešto što se zove stigmatizacija unesrećenog, a tome su brojne osobe u našem društvu itekako sklone. Sutra, kada netko nasumce prepozna majku ili brata ili sestru ili oca stradalih, neće ga gledati istim očima.

Čak i slučaju pozitivne diskriminacije, primjerice da se takvoj osobi smilujete više nego biste se nekome koga prvi put sretnete, vi ste također diskriminirali tu osobu. Diskriminacija nije problem u zakidanju nečijih prava, nego u osjećaju izoliranosti. Čovjek je, naime, društveno biće.

I ako su obitelji stradalih Posušaka javno razotkrivene u Rakitnu ili okolici, to je neminovnost, šira društvena javnost mora napraviti granicu na kadrovima bijelih sanduka, ali prije lica uplakanih. No, dok god na našim fakultetima budu predavali osrednji uhode-snimatelji s balkona rektorata, a ne osobe koje istinski promišljaju temeljne postulate novinarstva koji prelaze 'ime, prezime i funkciju' (au. M.P.) mi ćemo umjesto novinarstva imati fejknjuz. Ne samo fejk kao trač, nego i dezinformaciju koja se fejk (krivo) predstavlja informacijom, a cilj joj je da dezavuira.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.