Danas je sreća imati što drugi nikad neće

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ma koliko se mi trudili biti isti, nestali su oni Božići za kojima uzdišemo i o kojima ćemo nekada pričati nekome sa sjetom.

Zaneseni pričom, nećemo prepozanati da izgledamo i zvučimo smiješno onima koji slušaju kako se, eto, tamo nekad u nekom vremenu bilo iskrenije, da je bilo bolje, ljepše, unatoč zimama toplije, a da ni sami nećemo znati reći što je to bilo drugačije.

Uvijek će nam u pričama nedostajati barem jedna riječ da do kraja otkrijemo i onima što nas slušaju i samima sebi što je to činilo tu nekadašnju čaroliju.

Nagledali smo se ovih dana razih žurbi. Utrkivali smo se s nevidljivim brojačima vremena i s vidljivim brojkama ispred pokušaja maštovitih postotaka da nas uvjere kako je upravo ono što nam lažu da je sniženo to što nam treba.

S druge strane, oni koji imaju privilegije da njihove čestitke mediji lijepe kao vijesti od velike važnosti, poželjeli su nam sve ono što ne misle i nakon odaslanih čestitki povukli se u svoje domove koji nemaju veze sa stvarnošću.

I zaista, nasjeli su mnogi na nova trebanja i odklečali su svoje za nove poklone. Zavučene su ruke u džepove, kupljene su neke nove sreće, razvučeni neki napucani osmijesi i upaljen je još jedan vanjski sjaj.

Iznutra nam je ipak manje važno kakva su svjetla. Sveden je život na plavi palac i žute grimase, a darivanje  se svelo na želju za darovima koji se pokazuju. A kad se pokažu, poželjno je da budu što drugačiji i što nedostižniji onima pred kojima se hvalimo. Jer, danas je sreća imati što drugi nikad neće.

Naslušali smo se ovih dana priča o životu, o vrijednostima o tome kako je netko došao da nas spasi zaboravljajući da smo imali čitavu (izbornu) godinu da ispoštujemo život i da spasimo sami sebe. Radije smo tražili nove načine za ove početke i onda u početku ispočetka krenuli za novim vanjskim svjetlima.

I u tom začaranom krugu, nakon kojeg ponovno ne znamo što smo to izgubili usput, ostavimo negdje tamo uzdah i ne primijetimo da uzdišemo najviše za sobom i da je baš ona riječ koja nam fali, a na vrh nam je jezika, ustvari to da smo negdje izgubili sebe.