Deklaracija: Stvarni plan Bakira I.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Koja je razlika između građanske Bosne i Hercegovine koju zagovara, recimo, ideolog Naše stranke Tarik Haverić i građanske Bosne i Hercegovine koju je, kao svoj dugoročni cilj, navela Stranka demokratske akcije u Programskoj deklaraciji usvojenoj na nedavnom, sedmom po redu, Kongresu te partije? Pa, suštinska: Haverić je autentični višedecenijski kritičar bilo kakvog političkog organiziranja na isključivo etničkim principima, dok je SDA i nastala i opstala upravo na njima, zalažući se, više u praksi nego u teoriji, za BiH kao zajednicu tri odvojena naroda i društva u kojoj će ona na svom prostoru funkcionirati kao vječna i nedodirljiva vlast.

Nešto drugačije rečeno: Haverić nema ama baš nikakav problem sa jednom od mogućih posljedica građanske BiH – onom koja bi omogućila da na svim, ali svim značajnijim funkcijama budu Srbi i Hrvati, izabrani ne zato što su Srbi i Hrvati, već zato što su ih birači procijenili kao najbolje što se u datom momentu nudilo na izborima. Ko god stvarno vjeruje da se u SDA ne groze te opcije, taj je ili totalna neznalica ili potpuna budala.

I za kraj ovog kratkog nabrajanja: u nekoj budućoj, dalekosežnoj i, da se ne lažemo, teško, ako ikako mogućoj građanskoj Republici Bosni i Hercegovini, u kojoj bi se političke organizacije dijelile na lijevi i desni centar, liberale i konzervativce, radikalnu desnicu i ultra ljevicu, Haverić bi opet bio član Naše stranke ili neke slične liberalne partije, dok postojanje Stranke demokratske akcije ne bi imalo nikakvog smisla.

Programska deklaracija SDA u kojoj Izetbegović i pratnja kao svoj krajnji cilj najavljuju Republiku BiH 2.0, izazvala je krajnje predvidljive i sasvim očekivane reakcije srpskih i hrvatskih političkih predstavnika, ali i OHR-a i Ambasade SAD-a. Samo što stranku „muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“ za njih, kao i za taj navodni cilj, zaboli međunožje.

SDA zna kako ono što su naumili mogu postići na dva načina, od kojih je jedan, samo uslovno rečeno, razuman, dok je drugi – rat. Zbog toga su, da barem izbjegnu optužbe za pripremanje oružanih sukoba, lijepo, svojim riječima, kazali koju su metodu odabrali: „SDA nikome ne prijeti, niti misli do svog legitimnog cilja (Republike Bosne i Hercegovine, države ravnopravnih građana) doći neustavnim, jednostranim i nelegalnim potezima. Važeći Ustav BiH nalaže da je za ustavnu reformu potrebna dvotrećinska i entitetska većina, u Parlamentarnoj skupštini BiH, i to je jedini put za promjenu uređenja BiH, što SDA savršeno razumije“.

Niz je kojekakvih deklaracija - od one SNSD-ove o odvajanju RS-a, pa do, recimo, Deklaracije o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini Sabora Republike Hrvatske - usvojeno u BiH ili vezano za nju i sve i jedna je završila kao što će i ova posljednja, kao zbir slova na memorandumu sa logotipom u zaglavlju. Svi su ti dokumenti propali jer podrazumijevaju famozni konsenzus nacionalista, odnosno dogovor predstavnika naroda u institucijama složenim prema važećem Ustavu, onome što svakome omogućava izgovaranje historijskog ne i završavanje svake dalje rasprave na neku temu i bez ikakvih posljedica.

Sve to, da ponovimo, znaju u SDA i ništa ih nije spriječilo da izglasaju neprovodivu, neautentičnu i, kažimo tako, zapaljivu Programsku deklaraciju čiji osnovni cilj uopće nije javno naveden.

Onaj koga iz SDA mogu uvjeriti kako su se promijenili do granice obesmišljavanja vlastitog postojanja, tome više ni travari ni doktori ne mogu pomoći. Onaj ko vjeruje kako će, pored bilo kakve SDA, a pogotovo ovakve, sadašnja srpska i hrvatska politička elita podržati radikalne promjene ustavnog uređenja, taj je odavno medicinski beznadežan slučaj. Oni što misle da u SDA svega toga nisu potpuno svjesni, e ti baš potcjenjuju talente okupljene oko Bakira Izetbegovića.

Milorad Dodik je svoju opoziciju na izborima pregazio toliko puta da je pitanje može li je i kada Mirko Šarović oporaviti. Dragan Čović je gotovo nikada nije ni imao, osim ako pod opozicijom ne smatramo HDZ-a 1990 i multipraktičnog Božu Ljubića, zastupnika u svim parlamentima od Macelja do Trebinja. SDA se, međutim, ozbiljno pati sa konkurencijom gdje god pogleda. Na jednoj strani SBB, Narod i pravda, PDA i A-SDA, a na drugoj još jači i sa respektabilnom podrškom, SDP, DF i Naša stranka. E njima je, odnosno njihovim biračima, namijenjena Programska deklaracija sa posljednjeg Kongresa, baš kao što je isključivo radi njih reanimiran Zlatko Lagumdžija.

Svim tim konakovićima, kukićima, radončićima i ostalim otpadnicima od SDA, Bakir Izetbegović vazda može suprotstaviti sjećanje na oca, plus konzervativizam, religioznost i nacionalizam u potrebnim dozama. Za ostale, za stranke koje se, manje-više, a uglavnom više, pa tako od svog nastanka, zalažu za isto ono što piše na početku Programske deklaracije – ali sa drugačijim namjerama i željenim ishodima - tu je nova, građanska SDA, koja budućnost na svom dijelu teritorija vidi jednostavno: oni vlast, a opozicija Lagumdžijini socijaldemokrati kojima će posao biti da u opoziciji i ostanu.

U jednoj SMS prepiski sa bivšim partijskim kolegom, Dinom Konakovićem – o čemu smo nedavno i pisali – Izetbegović je rekao kako mu je, a tako treba biti i svakom članu, stranka ispred naroda čije interese, kao, brani, ali i države u koju se svako malo zaklinje. Deklaracijom koju niti može, niti želi provesti, pokazao je da se nije šalio: ojačao je sve, ali sve destruktivne snage, dok je pred one koje bi – samo da se riješe makar dijela mana – mogle biti konstruktivne, postavio gotovo nerješiv zadatak: da ostanu vjerne vlastitom političkom sadržaju i izbjegnu da ih se zbog njega izjednačava sa SDA po bilo kojoj osnovi, te da, posljedično, sačuvaju glasove dobijane ne zbog sličnosti sa Strankom dermokratske akcije, već zbog ogromnih, nepremostivih razlika.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.