Disko kugla za Ferida Avdića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Davno, ima tome i dvadeset godina, dođu mi dva frenda izdaleka i odvedem ih u svoju omiljenu birtiju tog vremena. Kako to obično biva, na putu do tamo nahvalio im ja i birc, i gazdu, i ekipu, a ispostavilo se na kraju da smo potrefili baš jedan od onih lijenih dana kad se ništa nije događalo i kad je rijetko koji gost uopće i naišao.

Sjedeći tako u praznini lokala, ispijajući već neko po redu pivo, dočekali smo mrak. U tom trenutku konobar, pomalo i zbog vlastite dosade, pritisnu prekidač i na stropu birtije zavrti se ona disko kugla. Groznica subotnje večeri četvrtkom popodne, u praznoj birtiji, na jedan siv i kišan dan. I baš tada taj moj frend izdaleka reče antologijsku, gledajući u tu disko kuglu koja se zavrtjela na plafonu, isijavajući svjetlost po ugostiteljskom objektu – Opa! Super! Nek' se nešto događa kad se već ništa ne događa!

Dvadeset godina kasnije, jučer, zove me jedan posve drugi prijatelj. Otišao na dostavu i prolazio preko Rondoa – pita me, valjda je bio ziher da ja znam, kakav je ono teferič na Rondou? Citiram ga, doslovce me je tako upitao. Trebalo mi je par sekundi da skužim kakav teferič je u pitanju, a on već spominje Ferida Avdića i pjesmu Izađi mala, snimatelje na cesti i tamo gore na terasi (Rektorata) kontra-snimatelje – i gomilu raje koja se veseli.

Aha! Aha! To su studentski prosvjedi, rekoh mu!

Obojica, potpuno neupućeni u performans, on na licu mjesta, a ja kasnije, gledajući video isječak, zamijenili smo studentski prosvjed za dobru zabavu, kako reče prijatelj – teferič. Nismo skužili performans kao ironiju, što i ne čudi, iz barem dva razloga. Prvi je taj što nismo u toku, ja objesio indeks o klin prilično davno, a kolega završio višu još prije Bolonjeze umaka na njemu. Drugi je taj što nekako svi zamišljamo studentske prosvjede u stilu šezdesetih, usadilo nam u glavu barikade, pod utjecajem vodenih topova nabrekle bradavice u prvom redu, velike poruke, ruke u zraku, Vijetnamke i duge kose.

Jednako kao što nitko nije očekivao Španjolsku inkviziciju u legendarnom skeču Monty Pythona, tako nismo ni mi očekivali Ferida i Hanku u prvom redu borbe za studentska prava. No, kao što stari, prastari Rimljani davno rekoše – O, vremena, o običaji! – tako mi ne ostaje ništa drugo nego da se pomirim s činjenicom da je svatovska kultura danas dio akademskog života, i usput probam ne promašiti suštinu.

Drugim riječima, rekoh sebi, pokušaj ne suditi studentske prosvjede po izboru glazbe, nego po suštinskim porukama. A poruke su prije svega vezane uz lovu – prva od četiri je zahtjev za smanjenje troškova školovanja za 25 posto, druga se odnosi na ukidanje online nastave, treća je transparentnost rada referade i studentskog zbora, a četvrta je poziv da se konačno digitalizira papirologija.

Nema među studentskim zahtjevima, što bi Nadrealisti u kultnom skeču o Risti Povožnjaku rekli, ni „smanjenja tehnokratije na slobodnu univerzitetsku misao“, ni poziva na „liberalizaciju lijeve studentske štampe“. Nema velikih traženja u smislu političkih i esencijalnih poruka. Ali treba biti iskren pa reći kako nema ni one još legendarnije „...i da se Ekrem nogira iz kuhinje!“

Ako se sjećate tog još uvijek nevjerojatno aktualnog, rekao bi Zlatko Gall – vječno zelenog skeča sarajevskih genijalaca, onda pamtite da je lik koji je tražio da se Ekrem nogira iz kuhinje, uz već poznate opaske svojih kolega da se komadi mesa u studentskim porcijama povećaju, dodao i da je potrebno da „bidne“ još više rokova. Za ispite. 

Tu negdje, oko ovog zadnjeg, očekujem i rasplet cijele situacije. Bit će šminke i nešto podilaženja, nekog popusta možda i bude. Budu li studenti ustrajni mogli bi dobiti popust čak i do 25 posto!

Dobro, da malo ubacim i ozbiljnije note, ovisno i o tome hoće li završiti u spektakularno montiranom dokumentarcu o tome kako se i kod nas studenti ponekad jave ili će kamera sa simpatično klasično rekonstruirane tende na Rektoratu poslužiti za prebrojavanje i prepoznavanje neposlušnih akademskih sugrađana. Odnosno, ovisi o tome koliko će im se i u kakvom obliku u narednom periodu njihova jučerašnja „Izađi mala“ vratiti prilikom izlaska svake male ponaosob na ispitne rokove i referadu.

Što se tiče ostalih studentskih zahtjeva - za online nastavu pobrinut će se valjda neki stožer, kao što je uvijek u slučaju autonomije Sveučilišta neki stožer ključan, digitalizacija je neminovna kao i autoput od Svilaja do Bijače, bit će, bit će, kad točno ne znamo, valjda dok prođu tenderi i tako to, a transparentnost će, vjerujem, ostati mrtvo slovo na papiru, zagubljena negdje u velikim temama i bespućima zahuktale predizborne kampanje.

Pripadam generaciji koja je prva nastavila studiranje u poslijeratnom Mostaru. Još nije potpisan ni Daytonski sporazum. Bilo je to vrijeme kad se Sveučilište još uvijek krpilo, kolegiji preklapali, a svaki drugi student još uvijek bio nadrkan i naoružan. Profesori su nas se prilično plašili i činilo se da treba samo malo jače zagalamiti da se zidovi zaljuljaju. Oboriti nekoga bio je rizik, jer bilo nas je svakakvih, i PTSP-ovaca i onih koji su se tek spustili s kakve čuke, bez tuša i novog presvlaka.

U generaciji je, uz sve te darove vremena, bilo i jako puno potencijala, načitanih, nadgledanih, naslušanih, a još uvijek smo imali i neku čudnu inerciju u sebi, nismo trpjeli svakojake folklorne gluposti. No, vrlo brzo sami sebe ćemo zbiti u nepovezane kružoke, studentarija će postati populacija koja je iz zadimljenih birtija i sve lošijih tuluma šutke gledala kako se institucionalno gradi Sveučilište kao šoping centar, a svi mi uvijek pomalo spremni na akciju sve više i više uviđali smo kako dani prolaze ostaje sve manje i manje štofa za krojenje drukčijeg studentskog miljea.

Vrlo brzo postalo je praktično nemoguće organizirati prosvjed za nešto što se tiče unutrašnjih pitanja na relaciji studenti – Sveučilište, većina okupljanja bila je prema vani, politička varijanta priče, instrumentalizirana ili blagonaklono amenovana od strane politike, a većina ljudi od akcije riskirali su postati tek tužna karikatura poput Riste Podvožnjaka iz skeča Nadrealista.

Zborovi i udruženja studenata, organizacije unutar sustava koje su kao regrutirale studente u svoje okrilje da bi se borile za prava istih postali su u međuvremenu tek odskočna daska za buduće političare ili dobro uhljebljene kadrove po državnim institucijama. Osim poneke ljutnje na novčani porez na budalu nije bilo žešće reakcije godinama.

Prolazile su tako godine, generacije su se mijenjale, moja biografija udaljavala me je i vraćala na Sveučilište u par navrata. Gledao sam neke nove generacije i sve više i više bio uvjeren kako nitko više ovdje neće dignuti glas protiv bilo čega. Zbijeni u kafiće, sve slabijeg rasuđivanja, vještine polemiziranja i sve lošijeg izbora glazbe, studenti su bili sve tiši i tiši u potencijalnom buntu, a sve glasniji i glasniji u nadglasavanju po noćnim klubovima.Pitao sam se, ne baš često, ali jesam, kad nismo mogli mi, još dok smo imali prednost i moć, kako će, jadni, oni?

Ali, eto, dogodi se i to. Ne samo da dođu tako vremena, ne samo da budala progovori, fukara se obogati, a pametan zašuti, nego, evo, dođe i to vrijeme da studenti izađu pred Rektorat. Bez obzira što će im se odmah imputirati nepismenost na tabli s porukama, izbor glazbe i politička pozadina, na prvu je najlakše, opet mi nekako pade na pamet onaj moj frend iz kafića prije dvadeset godina, koji je gledajući u iznenada pokrenuti disko kuglu kazao antologijske riječi – Sjajno! Nek' se nešto događa kad se već ništa ne događa!

No, moram vam reći da u svom nastavku ta noć u polupustoj birtiji prije dvadesetak godina i nije bila baš nešto. Uzalud je disko kugla čekala svog Johna Travoltu. Nije došao čak ni Ferid. Na kraju smo jednostavno i mi odustali.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.