Vuci, škole i hajduci

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Priznajte, teško da postoji netko od nas koji je očekivao da će naši učenici rasturiti na PISA testovima. Priznajte, teško da ste mogli naći nekoga, prije same objave rezultata, s kojim bi uopće prozborili o tim testovima, koji, valjda na najbolji mogući načun u ovom trenutku, kao kakav lakmus papir, seciraju ne samo naše školstvo, nego i naš odnos prema školovanju.

Uostalom, navikli ste da Bosna i Hercegovina, ukoliko je uopće upala u konkurenciju, zauzima neko od posljednjih mjesta. Obično nas uopće nema na rang listama, a jedino gdje smo pri vrhu je ako se biraju najgori, najkorumpiraniji – ili ako Durex provodi ono svoje istraživanje o seksualnim navikama i dužini spolnog organa. Tu jedino briljiramo, čisto zato jer te oni tek anketiraju, ne svlače te, ne razvlače ti kožicu i ne prate u krevetu, pa možeš komotno i slagati. I to, što je najvažnije za nas ovdje, možeš lagati bez posljedica.

Mi smo ovdje laž doveli do savršenstva, gotovo da nam je neobično kad netko govori istinu, čak takve jadnike i žalimo. Jednako tako, školovanje smo doveli na nivo vica, a još samo jaka laž drži školski sustav na okupu. Laž da je ovo država, da ima smisla i budućnosti. Škola je ovdje većini moranje, čak bi je i neki političari rado ukinuli, da im ne jede budžet. No, nije to od jučer. Nije to od prekjučer. Još u vrijeme dok su me iz Desete neočekivano lansirali u Mašinsku shvatio sam da je Deseta zapravo bila laž i da je Gimnazija, kojoj sam valjda prirodno gravitirao, također jedna velika laž.

Mašinska je bila stvarnost, kao i sve ostale srednje škole pune budućeg topovskog mesa, u kojima su profesori svako malo napominjali besprizorne kako srednja škola nije obavezna i tko neće, eno mu vrata, a kad izađe, volja mu u Njemačku ili Italiju! Što je najgore, malo je tko smatrao uvredom. Čak što više, bio je normalan i apsolutno prihvatljiv put!

A onih koji su to smatrali sasvim normalnim je u tim godinama kada je lipsavala Juga bilo sve više. Mašinska je bila škola koja je više sličila getu nego prosvjetnoj ustanovi, škola iz koje su na dnevnoj bazi učenici, pa i kompletni razredi bježali s nastave i u koju roditelji nikad nisu dolazili na informacije, niti ih je tko zvao. Bila je to škola u kojoj ni direktor nije pokušavao napraviti ništa drugo no nekako održati regularnost prvenstva, da se okoristim nogometnim riječnikom.

Tu sam shvatio, kao što ću kasnije skužiti i za vrijeme vojnog roka, kako su oni koji vjeruju u red, rad i disciplinu ovdje tek mali vrh sante leda koja potiho pluta prema oluji svih oluja – i kako je ispod površine amorfna masa, deset puta veća, koja sa sobom nosi kaos funkcionalne nepismenosti, funkcionalnog nerazumijevanja, ali i neskrivenog apetita za uspinjanjem. Padaju mi u ovakvim trenucima uvijek na pamet oni zombiji iz filmova.

A onda su došle devedesete i santa se opasno nakrivila, što od oluja, što od strukturalnih pogreški. Kaos iz dubina rastopio je vrelinom paklenom i ono malo nevino bijeloga što je vjerom u nepostojeće blještalo gore na suncu. Uostalom, nisu li tako lako iz tuđih stanova izbacivane knjige? Nisu li prvo gorjele biblioteke?

Kupnja diploma, pojava koja nije bila nepoznata i ranije, ali se svodila na nivo slučaja za crnu kroniku, najednom je postala uobičajena stvar. Postala je institucionalna stvar. Službena. Najednom nitko nije više niti krio da je diplomu dobio iz prtljažnika Passat karavana, sa pečatom studiranja na fakultetu kojeg očima nije vidio. Forma je postala jedino bitna i sasvim je normalno da smo i ono što se zove formalno školovanje doveli na razinu punog značenja te riječi. U zadnje vrijeme smo i to doveli na „level pro“, pa ni diploma više nije bitna, sad je bitno mišljenje javnosti, pa koje god, vrijedi li netko ili ne, kao na onim farmama i supertalentima.

Očekivati da će ovo društvo, nakon što smo se institucionalno popišali na vrhovnu svetinju svakog školovanja – sveučilišnu diplomu – funkcionirati na nižim razinama školovanja, samo je prdež u prazno. Društvo koje još od prije prošlog rata dopušta da mu prosvjetni radnici skupa s rudarima tavore na dnu, o čemu su Nadrealisti snimili i legendarni skeč, apsolutno ne želi razumjeti da školovanje i školski sustav predstavljaju zdravi temelj zdravog društva. Čak što više, ako pričamo o našem shvaćanju škole i školovanja, mnogima je ona nepotrebna gnjavaža kojoj ne vide svrhu.

I to bi još bilo razumljivo kad bi naš narod u isto vrijeme, željan znanja za svoju djecu, imao prigovore na školski sustav, pa se, u nedostatku željenih reformi, ruga istom. Ne, prevelik broj naših ljudi uopće  zaboli neka stvar za školski sustav, položaj prosvjetara, uvjete rada, koncepte. Mi smo, kolektivno, izgubili senzibilitet za školu kao učiteljicu života, ali ni to ne bi bilo crno kada bismo u inati i zauzvrat, inzistirali da djeca uče mimo sustava, kada bismo zbilja pokazali da je znanje moć, kao što mudri zbore.

Ali ne, mi, ponavljam još jednom, školu i školovanje shvaćamo kao nužno moranje. Nešto što je pain in the ass, nešto poput odlaska zubaru ili doktoru, gdje većina naših ljudi ide tek kad nepovratno zaboli. Zato nam školstvo izgleda kao prosječne ralje Bosanca ili Hercegovca, s više pokvarenih, izvađenih i požutjelih zubi nego li još ima relativno zdravih.

Čak i neki koji će vam naglasiti kako, unatoč svemu, vjeruju u školu i školski sustav, koji će vam reći kako im je stalo da im djeca budu primjerna i odlična, samim time drugačija i bolja od drugih, prvom zgodnom prilikom pokazat će se kao samo druga strana jedne te iste medalje. Svađat će se s profesorima, sumnjati u pedagoške metode učitelja i nastavnika, pretpostaviti mamino zlato čitavom sistemu, inzistirati da su njegovi klinci genijalci, ali ih,eto, mrzi profesor – ili da su to zlatna djeca koja ne bi ni mrava zgazila, a kamoli šikanirala učenike slabijeg imovinskog stanja. Jednako kao što ignorancija i nevjera u školu polaze od kuće, te poput bujice razaraju i ono malo Venecije što je ostalo, tako se kod kuće stvaraju i ovakvi, koji sustav i smisao ruše iznutra.

A kao krov svega stoji ta naša napuhana, samodopadna, ordinarna laž – naša su djeca bogomdana! Mi smo rođeni talenti s urođenom žicom genijalnosti! Naša djeca, čim odu vani, pokažu tamo onim Dancima, Norvežanima, Amerikancima...dok oni s nevjericom bulje u knjigu, kod naših sve frca okolo od talenta! Dok oni tamo jadnici bulje u Uputstvo za upotrebu ne bi li riješili problem, naši problem riješe bez gledanja i druge bajke...

A zapravo je surova istina da svi naši koji bljesnu napolju, bljesnu jer im se pružila mogućnost da to odrade kroz već odavno izbrušen i definiran sustav, ali i sustav koji stalno napreduje, prilagođava se i mijenja oblik. I koji je tu uvijek sa svrhom i ciljem, kao dio još većeg sustava, kojeg zovemo država i društvo. To je onaj sustav koji cijeni talent i kapacitet osobe, bez obzira na marku i tip, te nagrađuje želju za znanjem, jer je znanje moć koju svaka ozbiljna država želi upregnuti u svoju korist i nagraditi ga kako spada. Mi to nemamo, jer naša zemlja funkcionira na drugačiji način, odnosno, da se ne lažemo, naše društvo ne funkcionira, ono parazitira, jede samog sebe. Umjesto da pojedinac služi kolektivu, i zato bude nagrađen, ovdje kolektiv služi pojedincu, koji za to biva nagrađen, a kolektivu 'ko je*e mater!“

Pojedinac je ionako ovdje skup vlastite ignorancije i primarnih nagona, analfabetski produkt lijenosti i gluposti, živo biće koje dozvoljava s osmijehom da ga varaju i po 20. jubilarni put na istu foru, jer 20. jubilarni put ne shvaća da znanje ne dolazi kao serijska oprema pri porodu, nego je plod cjeloživotnog učenja.

A ta naša priča o kolektivnom talentu i urođenom genijalnom genu, ta priča „kako smo europski Brazil, ali zajeb'o nas sudija“ pada u blato čim malo obiđete skele i kanale po Zapadu, čim otvorite stranice crne kronike i vidite „genijalce“ kako ih privode s lisicama na rukama. Varanje, lopovluk, parazitiranje na tuđem socijalnom sustavu nije znanje, netko vam je pogrešno rekao. To je samo kratkotrajan način da sebe uvjerite kako škola nije potrebna u životu. To je samo teži način da suštinski shvatite onu staru izreku koju nikad niste baš najbolje razumjeli – svaka škola se plaća.

E, pa razmislite o tome kad budete naredni put grlili svoje najmilije i tužno mahali odlazećem autobusu, vlaku, avionu ili automobilu.

Kažu da se čovjek uči dok je živ, pa eto...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.