Ništa bez komunista!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bila je davno neka priča, detalje joj više i ne pamtim, koja je govorila o grupi snalažljivih mostarskih švercera, koji su inače ordinirali na potezu Trst – Istanbul. I jednog dana ta ekipa u grad donese poveći broj fenomenalnih muških cipela, crnih, lakiranih, laganih, raja to učas razgrabi, jer „salonke“ su kod nas bile prilično skupe, a i izbor nije bio neki.

Oduševljenje kupljenim, nažalost, trajalo je do prve lokve, jer u pitanju nisu bile nikakve ozbiljne cipele, nego one što se navlače na mrtvace. Čista šminka, samo da je oku ugodna, samo da ispuni formu. Dok se raja dozvala pameti, šverceri već bili daleko, s namjerom da se jedno vrijeme ne vraćaju.

Eto, pala mi je ta priča na pamet neki dan, kad je zemljotres preispitivao mostarsku i hercegovačku vjeru u ljude, sustav i društveni poredak. Sjetio sam se tih „take the money and run“ švercera iz davnih vremena i pomislio na sve nas koji živimo u zgradama kojima su investitori uglavnom prišli na isti način kao i ti nekadašnji prodavači papirnatih lakiranih cipela.

Velika potražnja za stanovima u jedno vrijeme izrodila je pravu eksploziju stanogradnje, investitora je bilo svakakvih, od onih koji su se krili pod starim, pouzdanim imenima, pa sve do Kurte i Murte, koji sa stanogradnjom imadoše veze kao Mara sa krivim ku*cem. Bilo kako bilo, sve je prolazilo.

Prolazile su i mansarde, načičkane na vrhove zgrada. U općoj utrci za više kvadrata stambenog prostora, kao nekakav logičan nastavak ratne borbe za „lebensraum“, nadograđene su, kao balkanska varijanta zapadnjačkih penthousea, stambene jedinice sumnjivih ili nikakvih papira, na mjestu nekadašnjih ostava, vešeraja ili požarnih izlaza.

Malo tko je brinuo o statici zgrada, malo koga je brinulo što je statika uopće. Po principu pogotka ili nekog budućeg promašaja, kad izvođači radova ili investitori možda već budu daleko odavde, građevine su „saziđane“ i tako ostavljene, što kažu Srbi, Bogu na istinu.

A kad smo već kod Boga i Istine, nevjerojatna poplava vjernika zabilježena je na društvenim mrežama u utorak, ono kad su nas prvo probudile daleke tutnjave i vijesti iz Albanije, a onda se krenulo tresti i kod nas.

Božji gnjev, prevališe preko usta mnogi, misleći da smo ovdje zreli za Božju kaznu već odavno, nažalost, ne misleći pritom i na vlastiti doprinos istoj. Jednako kao što se već godinama ne razmišlja o tome kako će sustav koji činimo i za koji smo svi redom odgovorni, reagirati u slučaju da se dogodi nešto kao u Albaniji.

I pritom ne mislim samo na pozerski sustav Civilne zaštite koji ne bi mogao zaštiti ni sebe, a kamoli druge, nego na kompletan sustav koji uključuje organizaciju života u kriznim situacijama.

Oprostite mi, ali odmah sam se sjetio onog snijega iz 2012., pali su mi na pamet svi oni likovi sa terencima i „trokutima“ CZ-a na njima, koji su bacili sjenu na nadljudske napore službi spašavanja, koje su mirno i bezbrižno vrijeme kod običnih građana izazivaju pažnju kao i šahovski klubovi, a jednako ih interesiraju i u smislu potencijalne donacije.

Nego, da se vratim na vjernike. Nevjerojatna, ali upravo nevjerojatna stvar izrodila se, barem na kratko, nakon ovog zemljotresa -  vjera u onaj sistem!

Godinama prezren, omalovažavan, označen nenarodnim, mračnim, neljudskim, nedemokratskim, taj sistem u kojem si, sada već znamo, mogao jesti samo jedan jogurt, u kojem si čekao u redovima za kavu, šećer ili benzin, čak i prema mišljenju onih koji su potrošili život boreći se protiv njega, gradio je bolje zgrade!

„Neće nam biti ništa, našu zgradu gradio je onaj sistem“, „Jugoslavenska je ovo zgrada, nije to ova prokleta lopovska posljeratna novogradnja“ ili „Hajde, šta te briga, vi živite u stanovima iz komunizma“, sigurno ste nešto od ovoga čuli zadnjih dana u trenucima dok su ljudi tražili utjehu pred mogućim drugim naletom zemljotresa, hvatajući se za svaku slamku koja naleti. Najednom su im, u očekivanju novog drmotresa, komunisti bolje znali, a i ako su krali, barem su to radili s mjerom, zadržavajući neki nivo. „Stara gradnja“ pretvorila se u sekundi u vertikale vjere i nade da bar tebe neće zatrpati.

Nevjerojatna količina naglo izražene vjere u onaj sistem, u zgrade iz tog sistema, koje su nakon Banjaluke ’69, po mišljenju svih haustor stručnjaka, izgrađene da prežive i najteže zemljotrese, vraćala je ljudima čak i opipljiviju nadu i veće smirenje od uobičajenih zazivanja milosti Svevišnjeg.

Ili da citiram jednog kojeg sretoh sutradan - Bog ipak gleda sve nas skupa, ali, hajde ti, jedno je kad te gleda u vojnoj ili Sokolovoj zgradi iz osamdeset i neke ili kad živiš u nekoj za koju ni parking nisu proračunali, a kamoli statiku!

Standardna naša hodnja iz krajnosti u krajnost, tipičan problem činjenice kako samo sami zakuhali kašu za koju smo misili da je nikada nećemo kušati, nego smo olako i preko koljena sve što bi naletjelo prelomili i pritom još okretali glavu. Ignorirajući činjenicu da sva ova naša dugogodišnja „boljenja ku*ca“ moraju ponekad doći na naplatu, najednom ni mansarde dograđene po samovolji nisu mogle ništa supermenima od zgrada koje su gradili „oni“.

I tako, dok je drmalo i dok su ljudi odjednom panično tražili čvrst oslonac, pade mi na pamet ona stara kako je svaki čovjek ateist dok avion kojim leti ne počne propadati. Ispada tako i da je svaki čovjek svim srcem za život u kojem imaš na izbor pedeset vrsta jogurta, sve dok se temelji zgrade ne počnu tresti kao da su od šibica.

Tada bi sve te jogurte mijenjao za neki opipljivi sustav vrijednosti, morala, prava i obveza, za nešto čvrsto za što bi se uhvatio u trenutku panike i očaja, pa makar to bio i onaj sustav o kojem su ti govorili da ništa nije valjao. Ali, u kojem je očito postojao netko tko je brinuo za „Ne daj, Bože!“.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.