Školovanje, ludom radovanje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Legenda kaže kako je ne tako davno jedan ovdašnji nogometaš, da bi zadovoljio formu i postao trener u klubu, morao nekako nabaviti diplomu srednje škole. Što je bilo logično, jer je imao samo (jedva) završenu osnovnu, a pravila za licenciranje nalagala su minimalno srednju. I, kako to već biva, uprava kluba mu sredi s jednom školom, u drugom gradu, da to završi i to tako da samo skokne po diplomu i vrati se učas natrag. Nogometaš, inače poznat po svom prilično prostom znanju, ipak se preventivno prepao, pa pitao direktora kluba – Jesi li ti siguran da me neće ništa pitati?

Ovaj mu, naravno, odgovori da je sve sređeno i da treba samo preuzeti diplomu. Nikakva pitanja, nikakve zajebancije. I ovaj upali auto, skokne do srednje škole u drugom gradu, i ne sluteći kako je direktoru kluba u međuvremenu palo na pamet da se ipak malo našali s igračem, pa je telefonom, dok je ovaj bezbrižno vozio po diplomu, ipak dogovorio s komisijom da ga malo propitaju. Fore radi.

I sad, kad je to tamo čuo, naš junak se počeo preznojavati, ta nemojte ljudi, zar nije dogovoreno bez pitanja? No, komisija lijepo i učtivo reče da moraju formalno postaviti nekoliko pitanja, da provjere znanje polaznika. I tamo – 'vamo, krenuše pitanja, koji je glavni grad BiH, koji je glavni grad Hrvatske i, na kraju, koji je glavni grad Srbije?

Gle čuda, sva tri odgovora koja je polaznik dao bila su, uz malo muke, točna i on uze diplomu, izađe na vrata i umjesto da odmah krene natrag, zgrabi mobitel i nazva ljutito direktora kluba – Ti reče da me neće ništa pitati, a oni mene ovamo prorešetaše!

Nekoć je ovo bio vic, urbana legenda, a danas nam je normala, zar ne? A kako i ne bi bila.

„Mi u BiH opredijeljeni smo ka izgradnji modernog obrazovnog sistema okrenutog prema potrebama tržišta rada i zasnovanog na cjeloživotnom učenju", rekao je ministar civilnih poslova BiH na 40. generalnoj konferenciji UNESCO-a koja se održala neki dan u Parizu.

Mrtav – hladan, s ovom unaprijed napisanom floskulom, šablonom kojim se slavi vlastito dužnosničko postojanje, naš ministar tako je još jednom, ovaj put u Gradu Svjetlosti, bacio dimnu bombu. Bosna i Hercegovina, istina, ima obrazovni sustav, kao što ima i sve ostalo što joj je potrebno da izgleda kao država, a kakav je sustav u pitanju, to najbolje znaju oni koji su prošli kroz njega.

Da pojednostavim, uz čast izuzecima, mi smo naše školstvo uspjeli dovesti na nivo cirkusa u kojem se čovjek teško može uhvatiti za bilo čije kompetencije. Od učitelja, koji, pogađate, u nikad teža vremena za biti pedagog, tavore na dnu društvene ljestvice, gledajući kolege političke komesare kako se uspinju, pa preko srednje škole koja sve više postaje slijepo crijevo koje nema nikakvu funkciju (osim u rijetkim slučajevima kad je dovoljna za visoke domete, ali o tome drugi put), pa do fakulteta koje smo podijelili na dva dijela – spori i bolni, te onaj brzi i bolan samo financijski, ako i takav.

Zadovoljavajući naše „tržište rada“, ma koliko to gordo zvučalo riječ je uglavnom o pukom stjecanju papira kojim se čuva unaprijed dobivena pozicija i zadovoljava forma, izmislili smo brzopotezne kolegije. Opet uz čast izuzecima, posadili smo visoke škole glasovitih imena smještene u mjestima gdje ste prije mogli sresti samo eventualno traktor ili kravu, a čudesan svijet privatluka koji je, shodno zakonima kapitalizma, od školovanja napravio biznis, ostao je bez ikakvog ozbiljnijeg nadzora. Opadanje kriterija i na onome što smo poznavali kao institucije od formata samo su nuspojava svega.

U čitavom tom začaranom krugu u kojem „papir sve trpi“ samo se nisu snašli oni koji sijepo vjerovaše u tople riječi majke, bake i oca - da je „učiti, učiti i samo učiti“ put za bolju budućnost. To su oni koji i danas viču, ali ih slabo tko čuje, kako „treba država d'uradi nešto“ ili kako treba „pustiti mlade i kompetentne umjesto starih i nekompetentnih“, što je, pak, iluzija veća od svakog trika Davida Copperfielda. Zašto? Jer su se mladi i kompetentni ili već ispalili odavde ili odavno gledaju svoja posla. A svi ostali igraju kolo, uz čast izuzecima, koje naš vrli ministar hladno podvodi pod „cjeloživotno učenje“.

Stoga, kad smo lijepo iskarikirali školovanje od – do, kad smo se popišali na potrebu za znanjem i podredili je potrebi pukog izdavanja papira, nije čudno ni da nam se događaju procesi u drugom pravcu. Da je papir postao apsolutno beznačajan kada se razmatraju nečije kompetencije. Osobna procjena, subjektivno mišljenje javnosti, podobnost, taktika, trijumf volje ili želje, tko će ga znati, kao dodatnih par čavala u lijes „modernog obrazovnog sistema“, kojeg tako pompozno najavi naš ministar. U Parizu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.