Kad porastem bit ću nindža kornjača

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada je prošloga tjedna novi mandatar za sastav Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija polagao mandatarski ispit pred povjerenstvom, nisam siguran kako je i na jedno pitanje točno odgovorio. Na većini pitanja se čak izvlačio, motajući kako nije tu radi političkih odluka nego s ekonomskim planovima. Dali su mu prolaznu ocjenu, iako nitko u povjerenstvu ne zna zašto. Možda je netko zvao iz Banja Luke, možda je na lijepe oči, a možda smo ipak mi u šumi.

Uglavnom, jedini plan prvog među jednakima je da poveća porez na dodanu vrijednost jer vlasti nedostaje novca. Kao što osnovna matematika nalaže: ako je 2-3=-1, onda za nulu treba ubrati više para. U zemlji u kojoj je narod sirotinja, pitanje je ipak otkuda dodatni novci za porez. Zaključak je još i prostiji – da bi uskoro prihodi prikupljeni od poreza na dodanu vrijednost mogli biti još i manji jer otkud lova, frajeru. Bio PDV 17 ili 18 ili 19 posto, ne plaća ga poslodavac, nego ti i ja kad kupujemo.

Zanimljivo je da Republika Srpska kao manje složen birokratski aparat ima problema s financiranjem. Oni kažu kako se porez neravnomjerno dijeli, ali pritom ne kažu kako se manje poreznih prihoda skupi s te strane linije dejtonskog razgraničenja. No to opet ne objašnjava kako ovamo u Federaciji ima još čitava jedna razina vlasti koja jede taj isti prikupljeni poreski prihod i uspije biti u suficitu, a da ne ulazimo u detalje kako Federacija BiH uzme kredit, a vraćaju ga općine, i slične nepravilnosti u zemlji u kojoj čak i rudarski kruh ima manje kora nego što ima razina vlasti.

PISAm pismo PISA mi se proli

Ovim uvodnim primjerom želio sam naglasiti drugu činjenicu – da se u Bosni i Hercegovini ne napreduje prema sposobnosti nego po mnogim drugim kriterijima. Pokazali su to i ovogodišnji rezultati istraživanja obrazovanja u sklopu projekta PISA. E sad, nemojmo odmah pasti po prosvjetarima, pitanje je daleko složenije nego se čini na prvi pogled.

Naime, sjajan je uspjeh da smo prvi put uspjeli provesti istraživanje. Sjetite se da niti na kvalifikacijama za svjetska i europska prvenstva ne uspijemo proći. Ma kad usporedite da niti u NATO ne uspijemo upasti, a braća Crnogorci s dvije lijeve uspiju, onda je doista provedeno istraživanje uspjeh. Imam običaj pratiti brojna istraživanja o koječemu u svijetu i žalosno je kako je na karti uvijek rupa baš na Bosni i Hercegovini. Pa ova zemlja nije čak niti na Google Street View usluzi, a tu treba glupi Google automobil s kamerom provozati se po državi. Sve ti je onda jasno koliki je za Bosnu i Hercegovinu uspjeh biti i na začelju PISA istraživanja.

E sad, kad kažemo na začelju smo... Djeca nam ne znaju matematiku i prirodne znanosti i automatski svi grakćete na profesore. Ali prije nego krenete s galamom i linčom, da vas podsjetim kako je ovo vjerojatno jedina zemlja u svijetu u kojoj profesor s deset godina staža ima tri godine mirovinskog uplaćeno, kako imaš nastavnika koji su čitav svoj radni vijek honorarno uposleni u jednoj te istoj školi. Vjerujem da ima odgovornosti i na predavačima, ali ako nastavnik razmišlja kako će popodne liječniku, da provjeri što ga želudac muči, ako preko ljeta provede mjesec dana prijavljujući se u Zavod za zapošljavanje, ako razmišlja kako će stići u Konzum na sniženje da kupi kilu više brašna i litru ulja nego inače, taj isti učitelj nema snage razmišljati je li vaše dijete svladalo lekciju ili nije. On/ona je gladan/gladna i razmišlja kako će popodne morati odraditi nešto još i u fušu da bi imao/imala dovoljno da iziđe na onu nulu. Dva minus tri njih muči, umorni su, iscrpljeni...

Nisu bolji rezultati niti u području jezika. No osnovne komunikacijske sposobnosti nisu poput matematike i prirodnih znanosti. Ako dijete vjeruje da je zemlja ravna ploča ili ako ne zna izračunati zbroj kvadrata dviju kateta, još će se nekako i provući, ali ako ne zna kako pozvati majstora koji zna za geoid i hipotenuzu, e tada već nastaje problem. Problem je taj što kapital neće biti u opticaju, ili što se para neće vrtjeti, a kad se para ne vrti, nema PDV-a i nema para za vlast i šta ćemo onda, Tegeltija?!

Zbroj kvadrata nad konstitutivnosti

Ipak, sada kada znamo da smo katastrofalni u školi, ima mjesta napretku. Znamo što ne znamo – ne znamo ništa. Možemo učiti od susjeda koji su bolji od nas. Recimo Srbije, koja je taman negdje na pola puta između nas i prosječnog znanja u ispitanima zemljama. Ili još bolje, Hrvatske, koja također ne zadovoljava minimum Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Primijetite kako i u ovim zemljama „malo fali”, stoga nemojmo na sebe gledati prestrogo. Glupi smo na razini regije, na našu žalost, mi smo samo još malo i gluplji.

No evo ugledajmo se na Sloveniju, koja je iznad prosjeka. Ne možeš vjerovati da su eto Slovenci pametniji, kao da oni nisu iz iste proklete Jugoslavije ispali kao i mi. Ali koja je razlika između nas i Slovenije, između nas i Srbije ili Hrvatske. Mi se, recimo, svakodnevno brinemo pitanjima 'kojekoga' ili čiji je tko predstavnik, a čiji pripadnik. U Hrvatskoj i Srbiji sporadično se posvade oko nacionalnih pitanja, tipa kad se Pupovac najede kozje plahe pa se oholi glasno razmišljati. Ili kad sveta Koli popije čašicu viška pa zapjeva. Ili kad se sveti Aca najede pečene televizetine pa počne pričati kad je jutros ustao, otkad nije jeo i kako su svi protiv njega. Eto kad ste čuli da je u Sloveniji itko potegnuo pitanje konstitutivnosti ili izbornog legitimiteta ili izbora veleposlanika u Češkoj.

Ljudi brinu o bitnim pitanjima, primjerice kako živjeti. Kad misliš kako živjeti, ulagat ćeš u obrazovanje, jer načitaniji čovjek će se sjetiti barem dva načina rješenja bilo kojeg problema. Eto tako se, dragi moji, polaže PISA. Ne učenjem kantonalnog uređenja, ne kroz tri povijesti, ne forsiranjem da se kemija i biologija uče na (kofol) različitim jezicima. Nego suma kvadratā katetā. Tu rečenicu razumiju svi na svijetu. I kažu kvadrat hipotenuze. Nema legitimnog unutra, nema konstitutivnog, nema non grate, brate ni ostale salate.

Direktor Splinter i načelnik Sekač

Nego, što je nama sada činiti. Za početak, dok nema Ljube, vječitog gradonačelnika (Bog ga poživio dok drugog ne dobijemo), idemo riješiti ovo pitanje deponije. Da ne bismo sutra svi živjeli u kanalizaciji, idemo podržati opravdane napore mještana Bijeloga Polja. Nisu oni krivi što im je netko dao dozvole za kuće i imanja. Nisu ni u pravu, nitko nije zaslužio da mu smrdi ispred kuće, idemo stoga pritisnuti vlasti da se napokon ažurno late posla pa proces koji se radi u pet godina završe u pola. Pronađu alternativu. Iskopaju drugu rupu ĐEĆEMO smeće bacati. Opet podsjećam, one godine kad je ukinuto gradsko vijeće otvoreno je reciklažno postrojenje. Otvorili članovi SDA, uslikali se i otišli. Moglo je biti manje smeća, nego nema pameti. Ne zato što nema nastavnog kadra, nego jer je netko zvao i zaprijetio da mali mora proć unatoč tome što nije odgovorio nijedno pitanje. Ako može mandatar Tegeltija tako proći, može svako dijete u BiH. Svi smo pred Onim odozgor jednaki.

Idemo potom, očistiti Grad. Očistiti ne samo Grad Mostar (koji prednjači u prljavštini), očistiti redom sve gradove. Naša je prijestolnica Sarajevo uvjerljivo najzagađenija u svijetu, ni Kinezi nam se ne žele doseliti. Kad očistimo od smeća i od smoga, idemo očistiti i od migranata. U Turskoj, zemlji prenakrcanoj migrantima, nećeš ih vidjeti da glavinjaju ulicama. Znate li zašto? Dao im Erdoğan posla. Rade na građevini, cestogradnji, peru ulice, čiste smeće. Idemo urediti i policiju, da se ne moramo plašiti mi njih niti oni nas. Znate da policije nedostaje. A nije da sad treba raketnu fiziku završiti da popuniš policijske redove, velim, nije da je teško obrazovati ih. Kad već čistimo javni sektor, počistimo i u školstvu. Dajmo ljudima pristojne ugovore i plaće. Ti su ljudi odgajatelji NAŠE djece, zaslužuju to. Dok to budemo čistili, usput ćemo dobiti bolje obrazovane bankare, novinare, šalterske djelatnike itd.  Bit će manje redova. I fejknjuza. I kad sve to počistimo, onda možda netko pametan bude se htio kandidirati da nas vodi, ne ovi cirkusanti što trenutno upravljaju. Poput Tegeletije mandatara na lijepe oči.

Jer... Znate li koja nam je alternativa? Da kad porastemo, živimo u kanalizaciji, jedući picete iz pekare, mutirani od piralena i drugih otrova. Alternativa nam je da se pretvorimo u nindže kornjače. Samo bez nindži. Jer i za nindžu treba škola.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.