Dobretići - Malena mjesta srca moga  

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne postoji pjesma, barem iz moje perspektive, koja je u sebi sjedinila pjesnički genij i toliku količinu zavičajne nostalgije kao što je to slučaj s pjesmom "Odlazak" velikog Tina Ujevića, što je pomalo i paradoksalno s obzirom na Ujevićev lutalački način života. (Obrada ove pjesme otvara album "Pjevamo pjesnike" Arsena Dedića iz 1980. godine, gdje je na jedan neponovljiv način opjevan jedan univerzalni ljudski fenomen.) Čvrsto usidren tek u zavičajne magle, Ujević je pjevao:   

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

(...)

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

Ujevićevi stihovi mogli bi poslužiti kao dobar šlagvort povodom objavljivanja luksuzne monografije "Župa Dobretići u Pougarju" koja je objavljena prije nekoliko mjeseci u izdanju Župnog ureda sv. Ante Padovanskog iz Dobretića, i to povodom tristo pedesete obljetnice župe koja je nastala odvajanjem od jajačke župe 1672. godine pod nazivom Vrhovine, da bi polovicom osamnaestog stoljeća promijenila ime u Dobretići. Patron župe je sveti Ante Padovanski. Knjigu je uredio fra Drago Bojić, porijeklom iz Dobretića, tako da ovdje na neki način možemo govoriti i o nekoj vrsti paradigme neponovljivog ujevićevskog sentimenta. Opremljena je brojnim fotografijama, kako onima iz arhiva, tako i onima namjenski rađenim za ovu monografiju.

Osuđeni na sebe

Ivan Lovrenović, jedan od autora u knjizi, na početku svog teksta daje sažet i precizan opis Dobretića: "Pougarje je mitski kraj, a Dobretići su srce Pougarja. Surovo je to i hladno planinsko područje, prosječno 1200 n/m, između najviših dijelova planine Ranče i Vlašića, i rijeke Ugar. (...) Kako su Pougarci, zameteni snjegovima i osuđeni sami na sebe, tanko civilizirani tek po svojim fratrima, preživljavali duga stoljeća - materijal je za veliku i oporu sagu."

Pročitajte još

Dobretići: Zdravo da si, Pougarje milo…

Generalni sponzor knjige je Općina Dobretići, a ovaj izdavački pothvat financijski su pripomogle još neke općine koje ovdje vrijedi pobrojati: Jajce, Prozor-Rama, Novi Travnik, Kiseljak, Kreševo, Žepče, Vitez, Kupres i Usora. Dakle manje-više općine u kojima Hrvati čine značajan postotak stanovništva, sredine koje su kroz povijest kao i sami Dobretići bile "osuđene same na sebe". Pa i kroz protekli rat: svima koji su proveli rat u ovim sredinama ne treba posebno ni spominjati kolika je količina očaja sadržana u ovoj lovrenovićevskoj sintagmi.  

Jedini dosada cjelovit prikaz povijesti župe Dobretići, piše fra Drago Bojić u svom tekstu, dao je fra Miroslav Džaja u rukopisu "Pabirci iz davne i nedavne naše prošlosti, Svezak I., sabrao Džaja fr. Miroslav" koji se čuva u livanjskom Franjevačkom samostanu na Gorici. Pored Dobretića, Džaja piše o još nekim bosanskim župama, a na Dobretiće se odnosi poglavlje "O župi prije zvanoj Vrhovine, a sada zvanoj Dobretići (Pougarje)". Fra Miroslav Džaja rođen je 1885., a umro 1972. godine. O pougarskom kraju opširnije je pisao još i fra Anto Knežević (1834. - 1889.).

Paradigma nestanka Hrvata

Premda je po nekim izvorima župa Dobretići nastala i ranije, službeno se vodi da je uspostavljena 1687. godine. Ime je dobila prema srednjovjekovnoj plemićkoj obitelji Dobrota čiji su se potomci, bježeći od Turaka, sredinom šesnaestog stoljeća nastanili u pougarskom kraju. Od obitelji Dobrota porijeklo vuku mnogi istaknuti franjevci, među kojima je najznačajniji biskup i provincijal Bosne Srebrene fra Marko Dobretić (1707. - 1784.).

Prije rata u župi Dobretići živjelo je oko pet tisuća vjernika. Do 1961. godine Dobretići su bili u sastavu općine Jajce, udaljenoj oko dvadesetak kilometara, da bi te godine bili pripojeni općini Skender-Vakuf, udaljenoj oko četrdeset kilometara, što ima i svoje političke implikacije. U ratu su svi stanovnici Dobretića prognani. Danas u općini Dobretići, koja je formirana nakon rata, živi oko dvjesto vjernika. Sudeći po ovoj tužnoj statistici, dobretička župa je paradigma nestanka Hrvata s prostora Središnje Bosne, mjesto gdje je taj proces doveden do kraja. Jedna od putopisnih reportaža u knjizi, ona Darka Rubčića, ima u tom smislu znakovit naslov: "Dobretići počivaju u miru". Najveći broj Pougaraca danas živi u Jajcu, Hrvatskoj i Sloveniji.

Anegdota iz rata

Monografija je podijeljena u sedam poglavlja, u kojima se govori o povijesti župe i pougarskog kraja, te donosi cijeli niz statističkih podataka. Tu je i poglavlje "Putopisi i reportaže" koje na jedan specifičan način govori o slikovitosti ovog bajkovitog podneblja. Jedno od poglavlja posvećeno je i  općini Dobretići. Pošto se bliže izbori, zanimljivo je pogledati statistike Dobretića koje se odnose na sve izborne cikluse od osnivanja općine.

Posebno poglavlje knjige posvećeno je fra Željku Džaji, rodom s Kupresa, franjevcu koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio župnik u Dobretićima, i koji je ponajviše zaslužan što je ovo područje bilo pošteđeno međunacionalnih pokolja i trvenja u tom periodu. Poznata je anegdota iz rata, kada su Nijemci nakon sukoba s partizanima zarobili jednog teško ranjenog mladog partizana, pravoslavca, što je za ovu priču vrlo važno. Fra Željko Džaja je zamolio njemačkog zapovjednika da mu dopusti liječiti ranjenog partizana, na što je ovaj pristao. Dakle, jedna priča koja ruši sve one uvriježene crno-bijele stereotipe o Drugom svjetskom ratu.

Pabirci

Zbog svojih ratnih zasluga socijalističke vlasti su Džaju odlikovale Ordenom bratstva i jedinstva. U rujnu 1974. godine u Dobretićima je otkrivena spomen-bista ovom velikom fratru. Tom prilikom je fra Ladislav Fišić izrekao i sljedeće: "Tim je bilo odlikovano ono kršćanstvo koje je on u sebi održavao budnim, nosio ga u grudima, pretpostavio ga svakom kukavičluku i komociji, znao je da je zasluga njegova kršćanskog srca što se u Dobretićima za vrijeme rata ipak malo pucalo i malo krvarilo."

Kada bi morao u najkraćem opisati monografiju "Župa Dobretići u Pougarju", nazvao bih je knjigom spomeničkog i gotovo enciklopedijskog karaktera, i po formi, ali i po vrhunskom dizajnu, gotovo da u tom smislu možemo govoriti i o bibliofilskom izdanju, što je danas velika rijetkost, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i šire. Ključna riječ koja je opisuje je ona iz naslova knjige fra Miroslava Džaje - pabirci. Što su pabirci? Radi se o pojmu koji je često prisutan u književno-teoretskom diskursu, kada je riječ o knjigama fragmentarnog karaktera. Međutim, "pabirci" iz ove knjige čine jednu zaokruženu, jedinstvenu cjelinu, prerastajući u "enciklopediju" jednog skrajnutog i gotovo zaboravljenog toponima otrgnutog na taj način od zaborava.