Dodikluci: Troskok u vlastita usta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da je vic, možda bi bio smiješan. No nije, stvarno je, zapravo uobičajeno i baš onako konstitutivno i bosanskohercegovački licemjerno.

Milorad Dodik, skriven iza Saveza nezavisnih socijaldemokrata, traži da se Ustavni sud BiH izjasni o odluci Centralne izborne komisije kojom su lokalni izbori sa četvrtog oktobra pomaknuti za 15. novembar.

Ima, mora biti, u Bosni i Hercegovini više Milorada Dodika. Često je to ime kod nas, a ni prezime nije endemsko. Dobro, zna biti i hrvatsko, ali je onda umjesto k, na kraju g. Ustavnom sudu se na CIK, ipak, ne žali Milorad Mile Dodik, pčelar iz Nevesinja, šofer iz Višegrada, učitelj iz Bijeljine ili stomatolog iz Doboja, već the Milorad Dodik, onaj najvažniji od svih milorada i svih dodika u BiH, član državnog Predsjedništva iz Republike Srpske, bivši premijer i predsjednik tog entiteta i vječiti šef SNSD-a.

Da, to je onaj Milorad Dodik što je odluku Ustavnog suda kojom je deveti januar kao Dan Republike Srpske proglašen neustavnim, zakačio mačku o rep, sebi o ud, stavio udu za uši i tome slično.

Da, to je onaj Milorad Dodik za kojeg je Ustavni sud možda ustavan, ali sigurno nevažan do te mjere da je svaka devetojanuarska proslava od mitske i očigledno neprovodive odluke bivala sve većom, glamuroznijom i militantnijom.

O da, to je onaj Milorad Dodik koji u nedostatku drugih tema za probleme traži da iz Ustavnog suda jednom i za sva vremena odu strane sudije, jer oni, kao i svi stranci ovog svijeta - osim njegovih preplaćenih lobista u Americi i Izraelu - po cijele dane rade protiv interesa RS-a i srpskog naroda od Pertha do Prištine.

Također, to je onaj Milorad Dodik koji je izmislio Željku Cvijanović, a ona je, ne kao predsjednica Republike Srpske, nego kao potpredsjednica SNSD-a, izjavila: „Izrazili smo potpuno nezadovoljstvo činjenicom da imamo Centralnu izbornu komisiju BiH u koju su izabrani članovi mimo konkursne procedure, na način koji je veoma čudan i koji upućuje na jedan cilj - manipulaciju vezano za izborni proces, što se svakako ne smije dopustiti". Odmah potom je dodala kako je SNSD spreman za izbore kada god bili, od sutra pa do nekada, te da očekuje 80 posto glasova birača u RS-u. Slovima: osamdeset posto!

Procenat je to, čisto da se kaže, koji se u višestranačkim sistemima može dostići bezočnom krađom, ali se legalno može sanjati.

No, nije to najvažnije u ovoj priči kao što, samo za sada, nije najbitnije to što je odluka CIK-a, prema svemu sudeći, zakonski neutemeljena. Nije čak bitno ni to što je održavanje izbora u prvom roku mogao osigurati upravo Dodik preko svog predsjednika Vijeća ministara, ali eto nije. Uostalom, zašto bi: nekome ko je toliko samouvjeren da očekuje podršku 80 posto birača, trebalo bi baš biti svejedno kada će je dobiti – u jesen, na pragu zime ili dok cvatu behari.

Najvažniji i na prvi pogled najstrašniji dio cijele priče zapravo je ono na što smo se trebali navići. Ako je, dakle, Milorad Dodik do sada do Ustavnog suda i njegovih odluka držao kao do dana nezavisnosti Burundija, ako je tu instituciju smatrao do podne kolonijalističkom, a od podne isključivo antisrpskom, ako je, a jeste, svakom zimskom paradom pretjerano naoružane policije demonstrirao tačnost teze prema kojoj su sudske odluke snažne onoliko kolika je mogućnost njihovog provođenja, e onda je SNSD-ovo podnošenje apelacije Ustavnom sudu ne skok, već troskok u vlastita usta.

Treba, drugačije rečeno, ili biti glup k'o tuka ili beskrajno potcjenjivati vlastite sunarodnjake i posebno birače, pa nakon godina i godina suprotstavljanja Ustavnom sudu, ignoriranja njegovih odluka, manifestiranja sile i pokušaja da se taj sud zapravo uruši, od njega tražiti pomoć u pokušaju da se jedan, iz Dodikove pozicije gledano, politički problem, znatno stariji od promjene datuma izbora, riješi uz kolateralnu korist za SNSD.

Kada bi Milorad Dodik, ovakav kakav je, bio jedini problem BiH, onda bi Bosna i Hercegovina, logično, imala samo jedan problem. Mi ih, međutim, imamo puno, puno više i crvena nit im je upravo onaj oblik ponašanja u kojem je, ali uvijek, moguće istovremeno biti i za i protiv.

Ovdje je, u BiH, normalno ignorirati odluke Ustavnog suda i podnositi apelacije tom istom Ustavnom sudu. Sasvim je prirodno tražiti poštivanje konstitutivnosti i svega što iz nje proizilazi, na onom području na kojem se nešto traži za sunarodnjake čija je pozicija manjinska, kao što je, uslovno rečeno, prirodno malobrojnijem konstitutuivnom narodu poručivati da već ima previše prava. Uobičajeno je Bosnu i Hercegovinu smatrati tamnicom jednog, svog naroda, pa na budžet te kazneno-popravne ustanove nakačiti i sebe i familiju, te ugodno živjeti ne godinama, već decenijama. Primjera, je li tako, tako je, ima bezbroj, ali prostora za nabrajanje više nema.

Najstrašnije je, na prvi pogled, to što se ovdašnji lideri, nacionalni i građanski, oni moćni i dugogodišnji, kao i oni u razvoju, prema svemu, ali ama baš svemu, zakonima, Ustavu, povijesti, pravu, pravdi, činjenicama...odnose kao prema ponudi na švedskom stolu, uzimajući šta i koliko žele, čak i ako je to nešto za što su do prije deset minuta govorili da je za baciti.

Zamislimo li, međutim, šta bilo da ne živimo u društvu u kojem se uporno vjeruje da se može biti malo principijelan i malo trudan, ono što je na prvi pogled izgledalo najstrašnije, odjednom prestaje biti strašno i postaje gotovo spasonosno. Kada bi se, drugačije rečeno, Dodik, Čović i Izetbegović pokazali kao nepokolebljivi, principijelni i posvećeni ciljevima za koje se deklarativno zalažu, mi bi završili kao mete jedni drugima. I to prave mete pred bojevom municijom.

A metak se, što valjda ne treba objašnjavati, ipak teže podnosi od iznevjerenih obećanja.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.