Vrati se, Aleksa, skuhali smo ti kašu!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U inače prebukiranom kalendaru važnih datuma, koji se u Bosni i Hercegovini uglavnom spretno koriste za politikantstvo, zbijanje redova i odbijanje jednih o druge, teško je pronaći dan na koji se može mirne duše otići na portale bez straha da će te dočekati rat u prigodnom pakiranju. No, eto, dogodi se ponekad i to čudo, pa se barem službeno ponešto i preskoči. Ovaj put Mostar je propustio obilježiti rođendan svog velikog pjesnika, zapravo, možda je bolje reći svog simbola među pjesnicima – Alekse Šantića.

Moram priznati da sam dobar dio života u uvjerenju kako su se Mostarci, onako đuture, strašno voljeli ponositi Aleksom, malo mu je falilo da ga nosimo na majici, ali da isti ti Mostarci, površni i skloni više simbolici nego suštini, uopće ne poznaju svog pjesnika – i da je malo kojem Mostarcu uopće palo na pamet da pročita još neku pjesmu pokojnog Šantića – izuzev Emine i Ostajte ovdje. No, tako je to sa simbolima, Mostar je takav kada govori čak i o Starom mostu, a a kako neće ako se govori o jednom pjesniku.

Nije Aleksa jedini, ali je dobar primjer kako se ovdje često iz jednog malog detalja voli izvlačiti veliki zaključak, te ga se onda držati kao pijan plota. Dobar je primjer kako se mnogo toga ovdje uzima zdravo za gotovo, a onda, u nekom naletu otrežnjenja, a zapravo u još jednom naletu izvlačenja potpuno novog velikog zaključka iz jednog drugog fragmenta, slijedi nagla promjena kursa – i netko tko je valjao, sad najednom više ne valja. Kao što su neki „genijalci“ u rušenju Starog mosta pronalazili opravdanje znojem dubrovačkih klesara i lokalnih nadničara, tako će Aleksa uskoro postati seciran ne više kao sjajan pjesnik, nego kao leš velikosrpske ideologije.

Da nije bilo one serije „Moj brat Aleksa“, koju je tadašnja TV Sarajevo snimila pred sam rat, teško da bi neki uopće nešto više saznali o Aleksi Šantiću, pjesniku kojem se na sprovodu, kako to kažu zapisi, došao pokloniti čitav Mostar. Serija je bila neka vrsta ode nekom zaboravljenom Mostaru, a zapravo zadnja počast, zadnji plotun tada aktualnom Mostaru koji još uvijek nije bio svjestan da nestaje.

Bijaše to vrijeme u kojem je Aleksa načas izašao iz okvira zatvorenog ceha Šantićevih večeri poezije -  i opet u modi, jer u njegovom srpskom srcu bile su, kako je to lijepo pokazala i serija, i Emina i Anka, te je kao takav komotno mogao na one Yutelove koncerte za mir, kao simbol vazda prisutnog i snažnog komšijskog zajedništva, a u inat vazda prijetećim vjetrovima raspada i mržnje.

Kao što znamo, koncerti za mir rasplinuli su se vrlo brzo pred barutnim punjenjem i pjesmama koje nisu Emina ili Ostajte ovdje, a i sam mit o Aleksi će uskoro postati žrtvom naknadne pameti – još uvijek pamtim jednu reportažu novinara beogradske Duge, novina koje su tada uzlazile radikalnom linijom, koji su iz srca za rat spremne Hercegovine s čuđenjem zaključili kako ovdje Šantići nisu samo Srbi, nego Aleksa ima prezimenjake i u ostala dva naroda! I to čak u HOS-u! Neki novi Šantići, mislim da je glasio naslov, već tada je odijelio prave od onih drugih Šantića. Nije prošlo mnogo, rasuli smo se i mi ostali po prezimenima i imenima, u očajničkoj potrazi za zaklonom među svojima.

Uskoro će čitava Hercegovina krenuti s krvavom djelidbom, u kojoj će i Aleksa, simbolički, zauzeti stranu. Odnosno, uzet će ga strana. Već sam spomenuo naknadnu pamet i pjesme koje nisu Emina i Ostajte ovdje, tako da je Aleksa najednom postao simbol nečeg drugog, te ga se počelo gledati kroz neke druge njegove pjesme, kosovske, rodoljubne i sve one kojima nije mjesta bilo u srcu „nekih drugih Šantića“.  

Ljubavne pjesme ionako nisu više bile u modi, a kako je u modi bilo striktno „ili jesi ili nisi“, tako je i Aleksa 1992., tada se činilo zauvijek, krenuo putem na kojem su „grki zalogaji hljeba“. Iza njega ostali su srušen spomenik, oštećen grob, skinut naziv škole, prepolovljena ulica, neprepoznatljiv grad, razorena sjećanja – i još svašta nešto. Stradalnik Aleksa postao je simbolom jedne epohe čišćenja, nakon koje ništa više neće biti isto.

Nakon svih ovih godina ostaje pitanje – je li se Aleksa ikad vratio u svoj Mostar? Je li, što se Alekse tiče, završio Aneks 7 Daytonskog mirovnog sporazuma? Simbolički su ga vraćali mnogo puta, ali suštinski to se nikad nije dogodilo. Aleksa je hologram, kojeg se pali i gasi po potrebi. I upravlja njime kako kome odgovara. Kao što rekoh, Aleksa Šantić, baš kao mnogi drugi Mostarci, u međuvremenu je postao i žrtvom naknadnog čitanja, često nekih drugih pjesama, onih koje nisu Emina ili Ostajte ovdje, postao je žrtva nekog novog Mostara, podijeljenog po povijesnim razmišljanjima, nacionalnim kriterijima i dnevnopolitičkim potrebama u kojima je Aleksa često igrač s klupe, na posudbi. Ili glavna zvijezda inata.

Aleksa je, ipak, još uvijek i taj simbol po kojem nas na strani prepoznaju i dalje, jedan od prvih simbola Mostara ispod nedodirljivog Starog mosta. No, jednako kao što je Stari doživio toliko proloma neumjerene ljubavi i neumjerene mržnje, svojatanja i odricanja kroz sve ove godine, uključujući i divljačko iživljavanje i rušenje, tako je i Aleksa doživljavao skokove i padove u amplitudama između mržnje, poštovanja i simbolike, između svojatanja i odricanja – i divljačko iživljavanje i rušenje. I još uvijek proživljava, baš kao i Stari, čiji povratak ne znači i potpuni oporavak.

Jer iza čitanja simbolike mostarskih simbola prvi su uvijek stajali i stoje obični, kvarni, emotivno nejaki, jalni, častohlepni ljudi, taj ograničavajući faktor svakog normalnog širenja ljubavi i povjerenja u ovoj prekrasnoj kotlini koja se, s vremena na vrijeme, pretvori u kotao tuge i čemera. Ljudi koji će uvijek rado, ako im to odgovara, na osnovu jednog detalja stvoriti kompletnu sliku da bi nekoga gurnuli u Neretvu.

Nova čitanja Alekse Šantića tako donose spoznaje koje su se mogle znati i ranije, samo da se u vakat čitalo šire i više od Emine i Ostajte ovdje. No, u tome i jest problem. Malo nas čita, malo nas zbilja želi znati, ali svi bi htjeli suditi. I tako iz dana u dan.

Zbilja nisam upoznao dovoljno Mostaraca koji su ikad znali više od dvije pjesme Alekse Šantića – Emina i Ostajte ovdje, uglavnom nepotpune, bile su kapak! No, Aleksu smo slavili, ne razumijevajući ga u potpunom kontekstu. Danas smo promijenili kontekst, ali i dalje nismo pročitali ništa više nego prije.

Da smo kolektivno znali još, recimo, Predprazničko veče, možda bi nam 27. 05. stvarno svima bio praznik. Možda ga ne bi ovako gluho prešli kao ove godine. Možda nam ne bi politikanti i sitne duše svako malo sklanjali pogled na ljepotu, možda bi kalendari bili puniji datumima koji obilježavaju spomen na ljubav, a ne na tugu, zlo i bešćutnost...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.