Crveni Mostar

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naravno, mnogi će skočiti dematirati ovo moje slobodno uvjerenje, ali ovo čuđenje u svijetu zvano Mostar, zbilja iz jednog kuta izgleda tako. Makar niti jedna od stranaka u gradu nema službeni naziv koji se kiti komunizmom, ono što je 12 godina vlast u gradu ima upravo takve karakteristike. I dok se okolo vide svi znaci kapitalizma, dok kolaju ljudi i robe, dok se šopingira i pokušava privređivati nakon korone, Gradska uprava i svi njeni kraci podsjećaju na neka posve druga vremena.

I mostarski vrapci, ovih dana uglavnom zauzeti učenjem mladih letenju, znaju tu mantru napamet – Mostar je 12 godina bez izbora! Što ga čini gradom u kojem je vlast nemoguće promijeniti. Jednako kao što je nemoguće promijeniti Lukašenka ili Kim Jong-Una, tako je i Ljubo Bešlić „zaglavio“ na svojoj funkciji. Dobro, reći ćete, nije to isto, ali, iako, naravno, postoje razlike, suštinski se ni u Bjelorusiji, ni u Sjevernoj Koreji, a ni u Mostaru, ljudi baš ne nagledaše demokracije. Možda je Ljubo na neki način zaglavio na svojoj funkciji, ali to ne mijenja suštinu nesmjenjivosti.

U Mostaru, doduše, nije jednopartijski režim, ovdje dogovorno grad dijele dvije partije (koje su po potrebi i suprostavljene, ali na terenu uvijek nađu shemu), ali ni to ne mijenja činjenicu da stanovništvo nema pravo glasa i da sve lokalne odluke sprovodi nekad davno na svom mjestu zatečena i odabrana ekipa, kojoj je mandat odavno ispario, a novi nije renoviran. Vlast u Mostaru tako sve više djeluje na drevni totalitaristički ideal, u kojem ni godine ništa neće moći diktaturi, a kamoli nekakva demokratska akcija zvana izbori.

Mostarcima, i onima koji se tako osjećaju, godinama je tako ostavljena tiha nada da će „gradski oci“ vladati načinom prosvijećenog apsolutizma, ali svako malo ta je nada iznevjerena. Ovakav grad je uglavnom samo žrtveno janje raznih privatno – javnih partnerstava, da ih tako nazovemo, koji se razvijaju po davno dogovorenoj međustranačkoj liniji. Partijski i nacionalni ključ zaključali su većinu brava kroz koje je još mogao „dunuti vjetar malo s Neretve“.

Budžet, odluke o njemu, načini potrošnje, kao i izvođači radova, također su odavno riješeni, što na papiru, a što mimo njega, tako da nije ostalo mnogo mjesta za nejasnoće. Kome nije jasno, slikovito mu se pred očima prikaže u najmanju ruku katastrofalna urbanistička slika grada, kao posljedica svih ovdašnjih dogovora, talova i razumijevanja. Također, svi započeti i nikad završeni poslovi, kao i otaljavanja svih radova na gradskoj infrastrukturi, također vam pokazuju kako stoje stvari u gradu u kojem ne postoji institucionalni korektiv, kao u svakom drugom gradu u kojem postoje izbori i Gradsko vijeće kao volja istih.

Mostar je, u ovom trenutku kao semafor – čas se upali lampa koja kaže kako je grad i dalje itekako, pa skoro i definitivno podijeljen, a onda se upali drugo svjetlo koje kaže da nije, jer postoji, ako ništa, jedinstvo u dualističkom viđenju grada, podijeljenom između HDZ-a i SDA, ali onda eto i trećeg svjetla koje ti kaže kako ipak jest podijeljen, jer se i nakon dvadeset godina itekako dobro zna čija je čija strana i dokle je čiji rejon – što bi jedan moj prijatelj lijepo rekao – po danu i nekako, ali zna se gdje svaka zvjerka ide spavati. Zapravo, sve ovisi od oka promatrača i trenutka u kojem gledaš, tako da vam se kristalno jasno u jednom momentu Mostar zbilja može učiniti upravo kao zadnja komunistička jazbina, makar nominalno, ovdje komunista odavno nema. Barem u nekom spomena vrijednom broju.

No, neke oporbe ima,  to je ona koja, sve dok nema izbora, ima luksuz živjeti u nadi kako su oni baš po volji većine građana i kako ih samo to silovanje demokratskih potreba građana dijeli od trijumfa. No, među nama budi rečeno, nekako sumnjam u to, jer tanki su argumenti kojima barataju. A još tanje kadroviranje. Tim je iluzija najveći domet u kojem uživaju.

I ne samo to, nego u gradu ne postoji zbilja spremna oporba, ona koja će, isprva trpjeti šamare sa svih strana, ali na kraju elegantno i znalački prijeći preko „sekalica“ i kalendarskih zamki, onih koje nudi prebogata i pretragična povijest grada. Nažalost, ništa od toga, nego se oporba svodi na tračak nade koja zgasne do prvog velikog datuma.

Oporba koja prva uspije uzdignuti se iznad blatnjavog ringa na datume poput 14. 02. ili 09. 05. (ili bilo kojeg drugog koji kirurški precizno podijeli grad po starim šavovima) bit će od mene smatrana jedinom ozbiljnom konkurencijom postojećim tvrdokornim mrljama – jer će na taj način moći prikupiti simpatije sužnjih s obje strane grada, a ne okliznuti se poput zadnjeg papka na prvoj kori banane postavljenoj na prvom stepeniku. Istoj onoj kori, koja je ispala iz kašuna banana koje ordiniraju Federacijom i na kojoj se redovno oklizne svaka nazovi alternativa.

Sve dotad Mostar će ostati ovo što jest danas, s izborima ili bez njih. Jer, ne zaboravimo, nije ova vlast koja je, eto, silom prilika, malo odužila s vladanjem, pala s Marsa. I ona je nekoć bila demokratski izabrana, a pitanje je jesu li glasači uopće sposobni, sve da su sutra izbori, uopće promijeniti mišljenje u odnosu na 12 godina ranije? Hoćete li moj iskren odgovor – nisu!  Treba li vam crtati kako mnogi koji misle da je ovaj grad zreo za promjene čine to samo na račun toga što njihovo društvo iz kafane ili bliža rodbina jednako tako misli?

Kad ubaciš širu sliku grada i sve te ljude koje ne poznaješ, a koji jesu i u tvom vlastitom okruženju, a kamoli u drugim gradskim i prigradskim naseljima, možeš li zbilja biti siguran da svi ti ljudi traže promjenu jednaku tvojoj - i, ako je traže, da je uopće vide u nečemu drugačijem nego dosad?Uostalom, kore od banane rasute po Federaciji, uvijek nekako završe na Mostaru i nacionalni ključ učas upadne u „block“.

Ne zaboravi širu sliku. Ne zaboravi da grad nisi samo ti i tvojih pet ulica kojima hodaš! Svi oni ljudi što su zahvalni jer su nešto u zadnjih 12 godina, vjerojatno i prije toga, u ovom gradu i oko njega, prekentrali, sredili ili dobili, svi oni koji legalizirali kuće na mig oka i uz mali poguranac u kuverti, svi oni što su uhvatili Boga za bradu jer su se približili idealu življenja zauzevši novi položaj i zaposlivši nekoga svog preko veze, jeste li sigurni da oni baš žele promjenu?

Da ne spominjem nespremnost za povjerenje drugima i drugačijima od već poznatih, svojih, pa ma kakvi da jesu? I taj komformizam, koji mnogima daje za pravo da svaki dan klimaju glavom i cuckaju ustima, ali koji ih nikad neće natjerati na promjene, a koji je ovdje modus vivendi?

Uostalom, da skratim, jeste li sigurni da bi ovakav Mostar, nakon toliko godina u kojima se potpuno promijenio, prepoznao priliku sve da mu je na facu natrljaju? Zapravo, zanima li ga uopće prilika ili je, šuti, dobro i ovako?

Što ne mijenja činjenicu da bi valjalo probati, da je red i da je pravo svakog od nas! Ali, upravo ta nevjerojatna nezainteresiranost većine za taj red i za pravo svakog od nas nam puno toga govori. I previše.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.