Dodikovi manevri: Koga, zapravo, čuva šef SNSD-a

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ukoliko Milorad Dodik nije genije spletkarenja, onda su djeca njegovog režima odrasla toliko da ga, za sada, ne mogu maknuti bez da sebe ugroze, ali jesu dovoljno snažni da, ako budu prinuđeni, za sobom u pakao povuku i direktora Republike Srpske na privremenom radu u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Otkako je poslao specijalnu i svaku drugu policiju – nije, naravno, on potpisao nalog, ali je bez Dodikove dozvole ta sigurnosno-politička operacija bila neizvodiva - na pripadnike građanskog pokreta Pravda za Davida, lider SNSD-a je potpuno makao fokus zanimanja javnosti sa uzroka problema, prebacivši ga na posljedicu posljedice.

Umjesto da se, drugačije rečeno, i dalje govori o potencijalnim nalogodavcima, izvršiteljima i saučesnicima u očitom ubistvu dvedesetjednogodišnjeg studenta, priča se i piše o tome koga je, kako, gdje i zašto privela policija, pa ko je kriv za otkazani koncert Harisa Džinovića u Banja Luci, ko za nekakvu razbijenu miksetu i ko smije, a ko ne, zapaliti svijeću u crkvenom dvorištu.

Zločin koji je u korijenu opravdanog, roditeljskog gnjeva Davora Dragičevića, Davidove majke Suzane i svih onih što su Trg Krajine pretvorili u Davidov, zasjenjen je svakodnevnim akcijama sigurnosnog aparata, praktičnim uvođenjem policijskog sata, NKVD-ovskim hapšenjima neposlušnika i općenito terorom paramilicijskih snaga kojima nedostatak uniformi i obilježja ne smeta u primjeni sile na kakvu se, inače, regularna policija odlučuje u krajnjoj nuždi.

Pitanje je, međutim, je li Miloradu Dodiku zaista trebalo da se ovako obračunava sa ljudima koje je, u najmanje dva navrata, mogao primiriti i zbog kojih je samo trebao žrtvovati dvojicu ili trojicu onih za koje se vjerovale da ovise o njemu, dok on bez njih može kada poželi? Pitanje je, naravno, retoričko...

Izuzmemo li članove grupe Pravda za Davida, blogera Slobodana Vaskovića, nekoliko novinara i članstvo Partije demokratskog progresa, sve ostalo što u Republici Srpskoj hoda, leti, diše, govori, prima budžetsku platu i ima pravo glasa, pod kontrolom je Milorada Dodika. Računaju se, naravno da se računaju, i policija i pravosudni aparat.

Imao je Dodik najmanje pola godine da se susretne sa Davorom Dragičevićem, sasluša ga, pa onda preko Željke Cvijanović promijeni ministra, a preko ministra i direktora policije, da iskoristi jedno jutro i ubrza istragu o očitom ubistvu dječaka koji postaje simbol otpora režimu. No, ništa od toga Dodik nije napravio prije izbora na kojima je trijumfovao: ono opozicije što nije poderao k'o seljak Oslobođenje je ili kupio ili međusobno posvađao, pa od ozbiljnih političkih protivnika nema nikoga, dok njegov represivni aparat sada ozbiljnim čini suštinski neozbiljne.

Bila je, dakle, dobra procjena da svi ti protesti i svi ti nezadovoljnici iz centra Banja Luke ne mogu ugroziti rezultat SNSD-a, samo što je jednako loša ova prema kojoj će i policijska brutalnost proći bez ikakvih posljedica po sistem vlasti.

Pokret Pravda za Davida nema u svojoj osnovi nikakav revolucionarni potencijal, niti je imao neki cilj koji bi se tako mogao nazvati. Razlog nije nedostatak politibiroa – bez kojeg nema revolucije – niti ciljeva čije je ostvarenje podrazumijevalo tektonske poremećaje u Republici Srpskoj i, posljedično, Bosni i Hercegovini. Davor Dragičević je samo želio da ubice njegovog sina, njihovi šefovi i pomagači, kako u zločinu, tako i u prikrivanju dokaza, budu privedeni i procesuirani. Milorad Dodik i njegovi ađutanti učinili su sve da se to ne dogodi, nastavivši raditi na političkoj snazi do jučer jedva poznatih poslanika, poput Draška Stanivukovića, dvadesetpetogodišnjaka kojeg se hapsi svakih osam sati i na svakom mjestu.

Istina, Dodik je u predizbornoj kampanji najavio da će u red dovesti Davora Dragičevića i da će Davidov opet postati Trg Krajine, ali vrijeme kampanja je svakako vrijeme laži, dok se između izbora donose one odluke čije se posljedice vide tek kada opet svijet pođe s olovkama na biračka mjesta.

Milorad Dodik je, očito, odlučio održati obećanje – i time propustio pomenutu, drugu priliku za primirje s demonstrantima - bez obzira na efekte, a oni su bili jasni već nakon prve policijske intervencije koja je samo povećala broj članove grupe Pravda za Davida i svima u njoj umnožila simpatizere.

Tu zapravo počinje kulminirati politički triler za čiji rasplet treba znati sve što ne znamo, ono, dakle, što Dodik krije i što se osnovano može pretpostaviti na osnovu njegove upornosti u obračunu sa dvoje očajnika i njihovim sljedbenicima koji, u većini, nemaju nikakve vlastodržačke ambicije i namjere.

Nema te vlasti koja mirno promatra pokret otpora sebi i narastanje onih što je, silom ili demokratski, mogu zamijeniti. Pravda za Davida nije nastala i opstala da bi promijenila vlast, uređenje Srpske i njenu poziciju u BiH, već samo zato da se nađu i procesuiraju ubice jednog studenta. A te su ubice i njihova mreža očito jako važni Miloradu Dodiku za kojeg se, upravo zbog kontinuiranog sukoba sa dijelom građana Banja Luke, već smije reći kako više nije jedini gospodar svoje i sudbine Republike Srpske. Da, još je uvijek na vrhu piramide moći, ali oslonjen na sve one koji su, da i to ponovimo, nedovoljno jaki da ga zamijene, samo što su, očito, dovoljno snažni da ga u pokušaju otkupa vlastite kože barem povuku na druženje u ponoru.

Dodik je godinama, još tamo od kraja rata, uglavnom znao odabrati buduće, moćne saveznike, znao je kada se isplati početi djelovati mimo dominantne struje i imao je nevjerovatan dar da greške počinjene zbog rijetkih krivih procjena ispravlja brzo i efikasno. Zbog tog dara je, uostalom, dugo važio za bolje lice Republike Srpske, jednom postao premijer na tenku IFOR-a, a drugi puta zahvaljujući životnoj grešci tadašnjeg predsjednika SDS-a i RS-a Dragana Čavića, te jednu davnu, razumno započetu kampanju preokrenuo u karadžićevsku kada su ankete pokazale da među biračima bolje prolazi pozivanje na srpstvo nego na reformu javnog zdravstva.

Zato je čudna njegova odluka da od Davida Dragičevića napravi simbol svih stradalnika SNSD-ove vlasti, od njegovog oca vođu ulične pobune, te od Draška Stanivukovića ozbiljnog kandidata za, barem, gradonačelnika Banja Luke. A sve su to posljedice namjere da Dragana Lukača, pa sve one Ćulume, Karane i ostale likove iz priča o jednoj smrti, brani do kraja, što podrazumijeva i fight za Republiku Srpsku podijeljenu između policijsko-mafijaških struktura, narko-kartela i drugih organizacija za akumulaciju kapitala koji, vrlo vjerovatno, još nije kao Dodikov, ali jeste dovoljno veliki da se za njega skidaju glave. Tuđe, naravno: od Davidove pa do, ako zatreba, i one najveće u svakom smislu, od obima do simboličkog značaja.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.