Pozdrav iz Kremlja: Želje koje će se ostvariti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nina Sajić, Ana Trišić Babić, Damir Džanko i Slaven Kovačević, savjetnice su i savjetnici članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine za vanjsku politiku. Kako kod nas kolektivni šef države ima ogroman demokratski letgitimitet – obzirom na ukupan broj osvojenih glasova – a skučene ovlasti u unutrašnjoj politici, tako je, zapravo, vođenje one vanjske i najznačajniji dio posla trojca Dodik, Komšić i Džaferović. To je u teoriji. U praksi je malo klimavije.

Maksim Samorukov, analitičar je moskovskog odjeljenja američkog think-thanka Carnegie i, uz ostalo, autor analize pod naslovom „Ruska taktika prema Balkanu“. E on, Samorukov, dao je intervju za hrvatski politički tjednik Express i na samom kraju rekao: „Rusija definitivno razumije da je Balkan većim dijelom Zapadni, Crna Gora je već članica NATO-a, Makedonija će to uskoro postati. Srbija će, pak, usko surađivati s NATO-om, ali ne i službeno. U stvarnosti su NATO i Srbija suradnici, trenutno na najvećem mogućem stupnju nego ikada do sada. Vučić je čest gost u Kremlju, ali to ništa ne znači. On to radi kako bi prikupio političke poene kod kuće. Jer da bi u Srbiji dokazao da si domoljub, trebaš doći u Kremlj, a to Vučić zna. Zbog toga je Rusiji sad važna Bosna i Hercegovina. Rusija je sretna sve dok je u BiH status quo, odnosno sve dok je stanje nepromijenjeno. Ako bi u BiH došlo do napretka i stabilizacije, onda bi Rusija izgubila utjecaj. Ona podržava paraliziranu Bosnu...“

To što Samorukova i ostatak zaposlenih u Carnegiju plaćaju Amerikanci, ne znači i kako oni zastupaju američke interese, sasvim suprotno: urednik Expressa Alen Galović piše da je u SAD-u još 2015. primjećeno da je Carnegie pod uticajem Vladimira Putina i da oni, prema riječima Garija Kasparova, na razumljiv jezik prevode ono što predsjednik Rusije misli. Kao što se može pročitati, nama ne misli ništa dobro.

„Rusija je sretna sve dok je u BiH status quo, odnosno sve dok je stanje nepromijenjeno. Ako bi u BiH došlo do napretka i stabilizacije, onda bi Rusija izgubila utjecaj. Ona podržava paraliziranu Bosnu...“, misli, dakle, Vladimir Putin, a tumači Maksim Samorukov, dok su članovi Predsjedništva i njihovi savjetnici i savjetnice za vanjsku politiku zabavljeni drugim poslovima.Šefik Džaferović se pravi mrtav, Željko Komšić daje intervjue na veliko, Milorad Dodik testira snagu i lojalnost policije. No, za njih trojicu barem znamo čime se bave. Šta tačno trenutno rade Nina Sajić, Ana Trišić Babić, Damir Džanko i Slaven Kovačević, nije poznato. Ukoliko ne analiziraju ruske poruke i ne brifiraju nadređene o jednom, nimalo optimističnom intervjuu osobe bliske ruskim vlastima, onda je prilično upitno čemu uopće služe.

Rusi ne glumataju i ne pričaju budalaštine o tome kako će podržati bilo kakav dogovor tri konstitutivna naroda. Moskva em zna da dogovora nema na vidiku, em joj baš to odgovara.

Osim što nam je zaželio sve najgore, dakle isto, u narednoj 2019. godini, ruski je analitičar lijepo, svojim riječima, razotkrio šta se zapravo krije iza velike brige za narod na kojeg se ovdašnji, izabrani i neizabrani lideri, pozivaju svakih šest sati, neovisno o jelu. Krije se, osim ruskih para plasiranih na razne načine i njihovih špijunskih operacija, potpuno odsustvo svake brige za kvalitet života istog tog naroda kojema je, eto, namijenjena uloga statista u vlastitoj historiji dok se vođama produžava rok trajanja proporcionalno trajanju opće agonije.

„Naš sistem ne može da funkcioniše bez međunarodne zajednice“, rekao je, malo nakon što je izabran, Šefik Džaferović. Međunarodna zajednica, naravno, ne postoji. Postoje, kada je o BiH riječ, Sjedinjene Države, Rusija i Ured visokog predstavnika u kojem se kao službeno nestala osoba vodi Valentin Inzko. Turska se u međuvremenu zabavila što sobom, što Kurdima.

Kako je, kao što smo pisali prije samo sedam dana, Ambasadi SAD-a bitno da se sklepa kakva – takva vlast i nastavi održavati dejtonski poredak, a Rusima sasvim dobro da se u tom poretku ne dogode stabilizacija i priosperitet, ispada da smo prepušteni dokazano neuspješnima -samima sebi.

Kada je već tako, onda da ne nadamo bez veze: ništa se u godini koja dolazi neće promijeniti osim kalendara. Parlamenti, vlade i Predsjedništvo će funkcionirati kao i do sada, uporno izbjegavanje suočavanja sa stvarnošću će zadržati kontinuitet, iracionalni zahtjevi smjenjivat će se sa vjerovanjem da svaki problem nestane sam od sebe ukoliko ga se dovoljno dugo ignorira, vanjska politika BiH će biti jednosmjera – iz vana prema unutra – a ona unutrašnja destruktivna i...I eto, to je to: status quo nam je sudbina i u njoj, kako je Samorukov rekao – a malo ga je ko čuo među onima koji su plaćeni da takve stvari slušaju i na njih reagiraju - nema prostora ni za minimalnu stabilizaciju i bilo kakav prosperitet.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.