Deklaracija Sabora RH: Dokument za opću zloupotrebu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zastupnici u Saboru Republike Hrvatske danas će, u petak 14.  decembra, glasati o Deklaraciji o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i, vrlo vjerovatno, usvojiti je. Istom prilikom bi mogli, ali naravno neće, izglasati i deklaraciju o, recimo, položaju krokodila izvan njihovih prirodnih staništa. Od obje, naime, nikakve koristi nema, samo što od ove druge nema ni štete. Od prve već ima, a bit će, hvala na pitanju, i dalje.

Cijeli taj parlamentarni igrokaz režiran zbog navodne brige o Hrvatima u BiH i zainteresiranosti Hrvatske za nekakav evropski put Bosne i Hercegovine, odigran je isključivo za unutrašnju upotrebu, uz očitu kurcobolju za spoljne posljedice.

O tome kakve sve i kolike probleme imaju i Hrvatska i Vlada Andreja Plenkovića već smo pisali i uzalud ih je ponavaljati. No, nije se zgoreg podsjetiti na čudesnu zakonitost prema kojoj je briga za Hrvate u BiH u Zagrebu veća i glasnija što je neka novootkrivena afera opasnija po, prije svega, vladajući HDZ.

Uzaludno je i čitati, a kamoli ozbiljnije analizirati tekst famozne Deklaracije, jer su njegova važnost i politička težina, za razliku od onoga što će inicirati, nikakve. Drugačije rečeno, može Hrvatski sabor, kada je riječ o BiH, usvojiti šta god zastupnicima padne na pamet, samo što to nikoga ne obavezuje na bilo kakvu konkretnu akciju ili promjenu mišljenja. Usvajali su, primjera radi, razni evropski parlamenti rezolucije i deklaracije o genocidu nad Armenima ili onoga počinjenog u Srebrenici, pa niti su Turska i Armenija izravnale račune iz krvave prošlosti, niti su Srbija i Republika Srpska prestale tretirati srebrenički pokolj kao nešto više od masovnijeg zločina općinskog karaktera.

Deklaracija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini samo će produžiti agoniju u istoj toj Bosni i Hercegovini i neće, niti minimalno, popraviti politički položaj najmalobrojnijeg naroda. Hrvati će, da se prevede ako ima neke potrebe, nastaviti živjeti u kolektivnoj deluziji kako će njihove probleme u Bosni i Hercegovini riješiti službeni Zagreb, dok će Bošnjaci – sa kojima, jer je to jednostavno tako, bosanskohercegovački Hrvati moraju naći izlaz iz zajedničkog pakla – u najboljem slučaju samo nastaviti doživljavati Hrvate kao strano tijelo i ispostavu druge, susjedne države, a ne kao neizostavni dio Bosne i Hercegovine.

Službeno, političko, kako god ga nazvali, Sarajevo, nema nikakvu obavezu da saborsku Deklaraciju uopće pročita, a kamoli da u skladu s njom mijenja svoj odnos prema onome što se naziva hrvatskim pitanjem u BiH. Hrvati, sa druge strane, mogu, sve i jedan, na leđa istetovirati tekst Deklaracije, ali od toga će imati koristi koliko i od smanjenog izlova tune u moru oko Japana.

Za razliku od rata za koji je uvijek potrebno jedno, za dugoročni, kvalitetni mir treba ipak nešto više aktera. I svi oni, kada se već govori o Bosni i Hercegovini, moraju biti i djelovati u njoj. Svaki drugi recept već je isporoban i sve i jedan je završio loše ili još gore.

„Prilikom jedne od poseta Bosni i Hercegovini, Nikezić je tamošnjim Srbima poručio da je njihov centar Sarajevo, ne Beograd. I Novak Pribićević, koga takođe pominjem u knjizi, smatrao je da je za Srbe u Hrvatskoj adresa Zagreb, ne Beograd. Uostalom, jedno od osnovnih načela nas liberala bilo je da se Srbija okrene sebi. Znači da počne da rešava svoje probleme, da se ne meša u unutrašnje stvari drugih republika. Ćosić nije želeo kompromis; hteo je 'čistu situaciju': da on i njegovi dođu i da rešavaju stvari. Najpre bi 'namirili račune' sa Hrvatima, a onda – redom…“, rekla je prije dvije godine, u intervjuu Tamari Nikčević, beogradska historičarka i nekadašnja sekretarka Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, Latinka Perović.

Nikezić je, za one koji ne znaju, Marko: partizan, diplomata i predsjednik CK SK Srbije sve do obračuna sa tamošnjim liberalima 1972. Novak Pribičević je, također, bio diplomat i kasniji, dugogodišnji aktivist u zaštiti ljudskih prava.

Želi li, dakle, službeni Zagreb zbilja pomoći Hrvatima u BiH onda ih, prvo, mora prestati kao potrošni materijal za kojim se poseže u slučaju potrebe i kojeg se odbacuje čim ta potreba prestane. Odmah zatim može početi podržavati svaku hrvatsku politiku u BiH koja i može i ne mora biti ekskluzivno HDZ-ova, ali ne smije Hrvate svoditi samo na onaj dio teritorija na kojem dominiraju i koja će isto doživljavati dvadesetak Hrvata u Goraždu i njih oko 100.000 u Zapadnohercegovačkom kantonu; politiku koja će, na kraju, imati svoju, autentičnu agendu i bit će joj važnije riješiti probleme sa Bošnjacima u Federaciji, nego ispunjavati očekivanja Zagreba, ma ko u njemu bio na vlasti - Stjepan Mesić ili Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović ili Andrej Plenković. Sve drugo je održavanje jednog naroda u kliještima dva paternalistička odnosa: jednog iz Hrvatske i drugog iz Sarajeva u kojem dominantne političke opcije, baš kao i u Zagrebu, vjeruju da znaju šta je najbolje za Hrvate u Bugojnu i Posušju, Orašju i Grudama.

Dogodi li se jednom i nekim čudom ta i takva politika, ona, da ne bude zabune i da ne živimo u iluzijama, neće imati efekta ukoliko ne naiđe na adekvatne partnere među Bošnjacima, na one koji znaju kako je osjećaj pripadnosti nekoj državnoj zajednici čvršći što je veća ispunjenost i pojedinačnih i kolektivnih prava u njoj.

Dva naroda što se bez krvi kolju u Federaciji trebaju, primjera radi, svog Lulzima Hazirija i svog Zorana Zaeva. Prvi je pjesnik i društveni aktivist iz albanski većinskog Tetova, ali i neko ko svojom državom i domovinom doživljava isključivo Makedoniju – bez obzira na rat vođen između dva naroda i na dugogodišnji, očajan položaj Albanaca u Makedoniji - dok je drugi etnički Makedonac i predsjednik Vlade čija je politika saradnje dovela do toga da se sve više Hazirijevih sunarodnjaka istovremeno i jednako zalaže za vlastita prava svake vrste i za napredak zajedničke, multietničke države.

Na našu i opću žalost, takvog spoja ovdje nema, ali zato ne nedostaje onih koji će neobavezujuću i suštinski nevažnu deklaraciju iskoristiti da malo pogoršaju ionako loše odnose, pa onda mirno i dostojanstveno nastaviti interesnu višedecenijsku saradnju u kojoj od prvog dana imaju „čistu situaciju“.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.