Što zapravo hoćete od policije?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bit ću iskren, s policijom nisam nikad imao problem u životu. A nije da me nisu privodili, legitimirali, pretresali, zaustavljali, čak sam jednom dobio dobar degenek, prave pravcate batine pendrekom. I to desetak udaraca. Ne mogu opisati kako to boli i koliko sam ukočen u agoniji bio danima. Lagao bih vas kad bih vam rekao da to pendrečenje nisam zaslužio, uzavrela mlada krv pomutila mi je razum i još od starta tog dana sve je vodilo pendreku. Danas kad se toga sjetim pomalo me je stid kako sam bio mlad i naivan, kako sam imao taj lažni osjećaj moći, da sam iznad bilo kakvog zakona i normi i da je policija samo desno smetalo na mom putu prema slobodi. Čovjek se uči dok je živ, a pendrek je jedna od odgojnih mjera. Tako to stoji u svakom demokratskom ustavu na svijetu.

Što zapravo hoćete?

Bit ću, također, jako iskren i reći vam da nikad nisam kužio one koji policiju mrze po defaultu. Kratkotrajan osjećaj da je policija samo desno smetalo, to priznajem, ali zbilja me nisu ložile one A.C.A.B dukserice i furke u kojima se policija ima smatrati prezrenom batinom represije na čijoj drugoj strani sjede debeloguzi bankari i političari. Ta furka nije bila moja, osjećao sam da nešto s njom nije u redu, da je to neki čudan hipsteraj, jednako kao što i danas osjećam da postoji ogromna količina licemjerja kod raznih aktivista i građanski i ljudskopravno osviještenih likova, koji će glatko pozvati na sukob s policijom, koja uvijek po njihovom ukusu previše upotrebljava silu, i na rušenje te režimske sile – a već u narednom twittu će se ti isti sa sjetom prisjetiti „ Titine milicije“, s kojom nije bilo zajebancije i kod koje se znao red i koja je bila garant onog meraka i blagostanja o kojem se tolike legende već imaše ispričati.

Ne, nije bilo razloga da budem oštar prema policiji. Čitav život sam sa policijskim službenicima na „Dobra večer, isprave molim“, „Hvala lijepo, ugodna vožnja i laka noć“, makar sam se znao tu i tamo buniti, ali sve u granicama kulturnog razgovora, a sve kazne koje sam platio, uključujući i onaj pendrek, priznajem pri zdravoj svijesti i savjesti – zaslužio sam! I nijednu nisam ponovio.

Čuvari jeda i đira

Da me nisu kaznili možda bih na jednom od raskrižja života skrenuo u drugu stranu i nepovratno postao ono što se nikome, pa i meni samom danas ne bi svidjelo. Možda bi me taj put odveo do onih koji, za razliku od policije, ne praštaju. Policija je, ne zaboravimo, korektivni faktor i ma koliko vas neki „revolucionari“ hoće uvjeriti da je u pitanju čista represivna sila koja stoji iza svog zla koje vam se sručilo na glavu, to, ipak, nije tako. Onaj policajac koji kisne na kiši čekajući da prebrzo i mimo zdravog razuma uđete u njegovu domenu, onaj specijalac koji bi radije bio doma u toplom grleći ženu, umjesto da stoji na mjestu visokog rizika, pa čak i visokorangirani policijski službenici, nisu tu gdje jesu iz čiste obijesti – i treba jako puno analiziranja i odvagivanja da bi se zbilja izvukao zaključak da je policija tumor društva, što, nažalost, gomila medija danas tako lako, izravno ili dvosmisleno stavlja u svoje naslove, navijajući valjda za fajt, gužvu i što više prijelomnih vijesti. 

Pri tom mi ne pada na pamet da kolege novinare stavljam u ravan u koju neki od njih vole staviti policiju, ali nismo li u nemalom broju slučajeva bili svjedoci da se i novinari etiketiraju slično policajcima? Čak i u komentarima koji su izvor novinarskog kruha, pravdoljubiva gomila bi čerečila novinare, baš kao i policiju. Stoga, oprez, braćo!

Policija je loša, prosvjednici su dobri. Automatski. I to me, onako, danas jako živcira. Policija je, po mnogim medijima, tu izričito da štiti režim - iako ne postoji baš previše pokazatelja da se radi o bilo kakvom režimu, ali naslovi jednostavno ljube tu riječ i svaka vlast lako postaje režimska čim izvede policiju na ulice. Tako je i s Macronom, tako je i sa Dodikom. Gdje nestadoše atributi poput „čuvari reda i mira“ ili „čuvari vaše imovine“?

Emocionalno ili racionalno, koje je više nacionalno?

Ja vidim problem u tome da s aktivistima i medijima koji ih selektivno prate nema više priče po tom pitanju. To što svako demokratsko društvo, usprkos ovdašnjim zabludama, počiva na snažnom angažmanu policije, to se najednom ne pika. Uz policiju se u naslovima lijepe etikete brutalnosti, nemilosrdnosti, a prosvjednici, čak i kad pale i ruše, uvijek su u pravu. Nama je netko prodao priču o tome da je ovdje policija brutalna, čak se i neki stranci vole uplesti u to, makar u njihovoj zemlji policajca ne smije čudno ni pogledati, odmah hoda po liniji ili ide na alkotest. 

Nemojte me krivo shvatiti, nisam i ne želim biti apriori na strani policije, zanima me pravda i sloboda kao i vas. Zanima me da društvo funkcionira, da svi rade ono za što ih plaćamo, da je red i mir, da nema mita i korupcije. No, rekoh da tu ima stvari za dublju analizu, ali je problem što mnogi od nas, očito, nemaju ni živaca ni vremena za dublju analizu, nego se prilično plitko, kao i mnogi mediji, nažalost, unaprijed birajući stranu, stavljaju u poziciju kadije bez da sagledaju stvari iz šire perspektive.

Pozivajući se na stihijsko emotivno zaključivanje koje u trenu odvaja loše od dobrih, po nekim aršinima simpatičnosti po kojima ljudi u odori apriori nisu simpatični, nećemo dozvati pravdu, nego anarhiju. Iz koje će se onda izleći možda duplo gori i nemilosrdniji, kao što to obično biva u društvima nedovoljno sazrelima gdje aktivizam završavana onome da se zna što se neće, ali se ne zna što se zapravo hoće.

Revolucija, noćna polucija

A prava promjena, dragi moji, počinje od onog momenta kada ne pokušavate podmititi policajca sa 20 maraka ili kad mu kažete da ne želite tako kako on namiguje, nego ćete kaznu platiti koliko treba i preko računa. Ili kad ne pokušavate pronaći vezu da vam ne uzmu vozačku i što već sve ne radite kada vam dođe gusto. 

Policija i pravedno društvo grade se od malih stvari, a ovdje očito malo tko da je spreman na te male stvari i tu je naš problem. Mi nikada nećemo izmijeniti negativnosti u policiji, tužilaštvu, sudstvu, politici, ukoliko budemo iznova površni i tražili da se drugi mijenjaju, samo ne mi. I da promjena dođe naglo i prevratno. A jedino pravo je ovo što uporno izbjegavamo. Sve ostalo, pa čak i ako nosi medijima omiljeni naziv revolucije i potrage za pravdom, samo je otvorena sezona lova za lovce u mutnom. I lovce na klikove. Svi ostali su u tom sportu samo divljač za odstrel. Kojoj će kad-tad zatrebati pomoć policije. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.