S nama ste mogli, ali niste znali

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ozbiljno je vrijeme, pa ću i ja, evo, biti ozbiljan. Neću zatvarati oči pred činjenicom da nam ljudi klize u inozemstvo, da gotovo nečujno dižu ruke od svega, jedan za drugim ostavljaju nedavno uređene stanove, roditelje, kvart u kojem su odrastali, sanjarili, šutali loptu i ne tako davno čvrsto vjerovali da će u njemu ostati do kraja Svijeta. Ne tako davno, tu im nije bilo mrsko lopatati onaj snijeg, peći se na ljetnoj žegi i prkositi buri, ali, jebiga...

Oni koji su donedavno bili spremni do zadnjeg braniti svoje pravo na odabir života ovdje, sada su, suočeni sa hladnim izračunima i podvučenom crtom, spremni spakirati ono najosnovnije, staviti plavu knjižicu u džep i via Minhen, Dublin, Schmechenhorn, pridružiti s onima koji su iluzije spalili nešto ranije – ili im je kredit na naplatu stigao prije nego što su skužili da je omča već previše stegnuta.

Nitko ne ide od dragosti

Da se razumijemo, nema tog čovjeka koji svoje ostavlja rado, nema tog čovjeka koji će iz komocije vlastitog gnijezda odletjeti u nepoznato i strano s osmijeho na licu. Ali, kada komocija postane mislena imenica, budućnost ispadne iz pretkvalifikacija za pet osnovnih poruka biračima, kada troškovi života porastu kao da živiš u europskoj metropoli, a ti prvom prilikom ugaziš u lokvu ili u govno, jer je standard življenja pao klincu za uši, onda znaš da je vrijeme da nešto učiniš za sebe.

A ono kada svaki vid borbe u startu biva osuđen na propast u okoštaloj strukturi „našeg“ i „njihovog“, gdje plivaju samo rijetka govna, dom sva ostala padaju na dno, dođe ti da povratiš prije nego li konačno odlučiš posegnuti za kuferom za koji si mislio da ti nikada neće trebati. Onaj koji je duboko gurnut' ispod kreveta godinama skupljao prašinu ili skrivao porno filmove, kojeg ti je dala stara tetka, u kojem je ona nosila ruho kad se udavala, a ti negodovao da koji će ti k....ta koferčina, jer gdje god da skokneš samo ti je ruksak dovoljan. I ono malo prtljažnika u automobilu.

Ručna je davno spuštena

I tako, klizi potentna mladost i razočarana srednja žalost, odlaze da bi snove i nadanja, te pun kufer razočaranja, zamijenili za čvrstu europsku valutu, da bi opet upoznali zaboravljeno poštovanje, plaću prvog u mjesecu i naklon do poda ako ostaneš mimo radnog vremena. Da bi opet naučili kako se živi u gradovima u kojima se zna tko što radi, za što je plaćen i što se od njega očekuje. Da bi vidjeli kako funkcioniraju zajednice u kojima javne službe i Gradska uprava služe građanima koji ih skupo plaćaju.

Klizi potentna mladost i razočarana srednja žalost, a nije im lako, ma koliko se razmetali pričama o dobroj rađi i mogućnostima, steže ih u grlu ono što su ostavili, i dalje je negdje duboko zakopana žal što se napustilo ono gdje su se đonovi trošili, gdje se prvo ljubilo i gdje se ostati planiralo. Da, manje je tamo napolju politike, nitko te i ne pita za te stvari, nema staraca da te more, da pitaju kad ćete i tako to, ali isto tako nedostaje roditeljska pažnja, topla juha, lonac sarme – i ono da gluhariš i petkom ujutro ako ti je gušt, da upijaš sunčane zrake utorkom u podne ili da piješ srijedom navečer duboko nakon Lige prvaka, ne mareći za mamurluk na radnom mjestu.

Zajedno smo skupa, meni asfalt, a tebi rupa

Daljina nudi mogućnosti, ali zašto naša blizina nije mogla? E, pa zato jer smo govna. Puna nam usta „nas“ i „našeg“, ali smo sjebali sve što smo dotaknuli. Od zdravstva do školstva, kao temelja jednog društva, sve što smo dotaknuli pretvorili smo u mutirajuća čudovišta koja još sama sebe imaju pojesti. Ostavili smo na životu samo fraze, pamflete i prazne ljušture obećanja, koja su srknuta k'o prstaci na sivoj graničnoj zoni ugostiteljstva, samo u određena usta.

A puna nam ta ista usta „zajedničkog interesa“, ali svejedno kod našeg ovdje radiš za šest, osam stoja, gazda pljuje na državu, ali je rezolutan kada ljude prijavljuje na minimalac, da državi ne da ni marke više nego on misli da treba. Plaća nije prvog u mjesecu, nego kad bude. Radi se dokle treba, ali nikad ispod radnog vremena. Nema se osjećaja, osim ako osjećaji nisu gazdini za gazdu. I njegove.

Niste imali takta, nit' vas je bilo briga...

Nije mu žao što mu radnici žive kod staraca, jer s onim minimalcem na banci ne mogi podignuti ni kredit na Visa kartici, a kamoli stambeni, koji se, baš kao i nova auta, događaju nekom drugom. Onom koji se u kapitalizmu i tržišnoj privredi prikačio na sisu javnog poduzeća, podoban i prezimeljiv k'o mrski birokrat u srcu socijalističke Jugoslavije. Boli ga đon za populacijsku politiku, kuka okolo kako nas je malo, a učinit će sve da šutne s posla ili uopće ne zaposli onu koja misli rađat'. Ne treba mu netko tko će trošiti njegove pare na izležavanje i davanje sise novorođenčetu.

Zašto ljudi idu? Jer im je dosta. I previše im je da rade za siću, a da se gazda okolo voza u SUV-u od pola milijuna nečega i još misli da čini dobro djelo jer daje posao za dvanaest ljudi, a svi skupa rade . Napolju se gazda voza u istom, ali će i radnik imati mogućnost da za koju godinu, ako je iole štedljiv, od svoje plaće kupi istog, ako ga uopće fura takva glupost. Jer će ga na Banci poštovati kada vide platnu listu, a ne kao kod nas, kada u Banku ulaziš kao da tražiš milodar, a ne kao da si došao da kupiš njihov skupi proizvod zvani kredit.

A što ćete vi sutra?

Ljudi idu jer im je stvarno dosta, plava putovnica skinula je okove, boli i te odlazeće ljude u ovom trenutku neka stvar za to što nas je sve manje, došlo je i njihovih pet minuta, odoše da bi poručili dežurnim brižnicima koji desetljećima gude isto gudalo za gojaznu plaću – eto vas tamo, osjetite i vi što znači strah i panika, osjetite i vi što znači neizvjesnost. Idemo mi kod gazde Hansa, O'Rourkea ili koga već, a vi tražite nove.

Nema nas? A je li? Bit će netko drugi. Dolaze ljudi s Istoka, ako vam nismo mi „naši“, kojih vas su bila puna usta, bili dovoljno dobri da nas zadržite, doći će vam Pakistanci, Kurdi, Avganistanci...sve raja do jaja! Fin i pošten svijet, da bu reč rekel čovek, ali kako niste mogli podnositi nas, kako ćete sutra njih?

Ozbiljan je trenutak, sasvim sam ozbiljan. Već je stvar otišla kvragu, ali stignete još poprvaiti što se popraviti da. Povećajte plaće ljudima, dajte im dostaojanstvo koje ste im trebali dati već odavno, ali nemojte biti zadnji šupci pa povećavati to za tričavih pet posto, k'o neki, koji se još time i hvale okolo.

Propast ćete k'o Grčka u svojoj pohlepi

Ako ste već gazda s velikim G i ako se time dičite, i ako i dalje ljubite prve redove u bogomoljama, kupite si kartu za raj na „last minute“ ponudi. Zadržite ove što su ostali, da imaju barem pola obraza pred onima koji su već vani, da imaju čime braniti svoju želju za ostankom. Milja i po', čak i dvije, je li zbilja toliko boli? Je li ne mogu skupe felge u novoj sezoni ako to učinite? Ne mogu? E, onda ništa. Kao da vam ništa nisam rekao.

Ali, nemojte mi se žaliti kada vam raja do jaja zakuca na vrata. A vi u suzama i sa sjetom u duši, primorani plaćati ih za više para nego ste ikada ikoga plaćali, misli bacite u daleku Irsku ili Njemačku, tamo gdje su vaši ljudi, oni s kojima ste mogli, ali s kojima niste znali.

I to je sva mudrost. I suština. Da 'prostite. A vi gledajte što ćete i kako ćete.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.