Država je nakaradna, iako ljigavi crvi kažu da nije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sve u ovoj državi zasjeni borba za fotelje, u koje obično žele dva dupeta, pa nastane zastoj, a onda ni smrt zbog 30 KM nije dovoljno tragična. Jeftino je to za naše stupce, nedovoljno glasno za sve naše potrebe, pa korica crnog kruha iskopana skoro golim rukama tek je vjestica, jer viši interesi, zaglavljeni između dva očuvana dupeta, ipak vrijede više.

Naša smrt, smrt običnih ljudi jer su nas ufoteljeni natjerali da se dijelimo, pored svih djelidbi, na obične i neobične, ne vrijedi ni približno kao smrt koja se tiče njih. Zaboravili smo, opet valjda zbog prevažnih fotelja, kako je jedan visoki politički dužnosnik smrt svoje majke, kojoj se u međuvremenu priključio na onom svijetu, pa ga više nitko i ne spominje, naplatio nešto više od 12 tisuća KM.

Njihova bol, smještena u fotelju, veća je i skuplja od naše boli. Ako ništa, mogu je naplatiti. Mi, oni obični, ne možemo naplatiti ni ono što bismo kao živa, podijeljena tjelesa, što pod zemljom poput ljigavih crvi golim rukama kopaju za život, trebali staviti u džep.

Zasjeni borba za fotelje i davno prosuta obećanja da će biti drugačije, pa jako mudro skovana krilatica 'Po zakonu!' još uvijek prolazi i, unatoč dokazima i priznanjima jednog federalnog ministra da mu nije trebala biti uplaćena naknada za odvojeni život, sud je rekao da je trebala. Pa je krug izlizanog razuma i nedodirljivosti fotelja u koje se guraju, sve veći i veći.

Zaboravljamo, valjda ispranog mozga i istupjelog pogleda, da se velike glave ne svađaju zbog problema u provedbi spasonosnih planova. Zaboravljamo da se na megdanu za osvajanje fotelja ne utrkuju ideje nego gladno dupe koje zijeva nad resorom, dok iz njega vire savjetnici, tajnici, pomoćnici, vozači, čistači, čistačice i sav višak rodbine i prijatelja koji jednako kao crvi, samo nama možda ljigaviji, kopaju za svoju foteljicu.

U svim taktičkim potezima i gatanju plodnih dana za dogovore o vlasti pobrišu se svi jadi ove nakaradne zemlje. Tako se sve svede na to koji će mali bog sjesti na svoje prijestolje, pa potrošiti prvu godinu vladavine na brisanje sline zadovoljstva što je osvojio jedno malo carstvo. A mi ćemo, obični njima, a neobični jedni drugima, nasjedati na podvaljenu priču o tome tko želi bolje ovom nakrivo nasađenom trokutu, pa ćemo se uloviti na domoljublje u komentarima na internetu i praviti se uvrijeđeni kad nam netko zemlju nazove nakaradnom.

Jer, eto, od kud nama pravo, obično-neobičnima, istima a različitima, nazvati nešto uokvireno poroznim granicama, poklopljeno šupljikavim nebom u poluvlasništvu i označeno traljavom zastavom i nepjevnom himnom nakaradnom tvorevinom.

Stranačka tipkarala, kojima samo ruke vire iz zijeva šefovog dupeta, mogu još godinama galamiti na naslove o nakaradnoj državi i o tome kako nemamo prava Bosnu i Hercegovinu, zemlju koja je izgubila svoj ustav u nekoj skupo plaćenoj vitrini, zvati nakaradnom državom. Tipkali oni ili ne, prali ruke umrljane ljigavim kopanjem da budu bliže slijepom crijevu svoga šefa ili ne, država je nakaradna.

Sve dok se dupe umjesto glave gura u fotelju, sve dok oni naplaćuju i smrt i sve dok se u ministarstvima poslovi plaćaju u kešu a blagajnici providno padaju na sred ulice. Mogu oni, umrljani lažnim domoljubljem i bez ogledala, galamiti da država nije nakaradna. Ali, nakaradna je, sve dok se skija na račun onih koji bosonogi hodaju po snijegu i dok se od svake uplate 70 posto daje jaslama za nakaradne šefove. Sve dok se narodi kunu u narod, a prodaju se kao nogometne zvijezde u domove ''tuđih'' naroda dižući ruke za zakone koji grade elektrane u nacionalnim parkovima i dok djeca u školama nemaju pojma ni gdje je nacionalni park ni što je to elektrana, država je nakaradna.

A i bit će nakaradna, dok nam ljigavi crvi, uvučeni među nas, na našu galamu o nakaradnosti kažu da nije tako, da je izdaja nazvati svoju zemlju čudovištem, da nam je dobro i da će biti bolje kad dupe iz kojeg vire sjedne u fotelju. Za glave ovdje, očito, mjesta nema.