Džaba široka ramena, kad su **** malena

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dan je bio kao da ni Nebo ne zna što bi. I kiša i sunce i grmljavina, i hladno i sparno. Kao da i Nebo razmišlja je li pogriješilo kada je biralo tko će poginuti. Ostaviti Malenu, polomljenu, izranjavanu, ili ostaviti Zlikovca (da ga ne zovem kako ga želim nazvati) koji ju je pošao ubiti. Ne, nemojte mi pokušavati opravdati ekipu Primorca i Doku. Ubiti čovjeka možete greškom, nesretnim ishodom ili namjerom. A ako je namjerom, ne postoji nikakva razlika jesi li unaprijed planirao ili nisi unaprijed planirao ubiti čovjeka. Tvoja djela govore namjeru.

Primorac i Doko - udruženi zločinački poduhvat. Nema drugog imena za to. Iz obijesti, umjesto da pokazuju tko ima veća **** tako što će otputovati na Grobnik ili na pomoćnu stazu Zračne Luke Mostar. Ne, oni su odlučili ugroziti život malene djevojčice radi svoje zabave. Koja je razlika između njih i Putina? Nikakva, i Doko i Putin se zabavljaju ubojitim strojevima. Prijete uokolo neobuzdanim konjskim snagama. Moći. Novcem. Silom.

Nikako se ne mogu oteti dojmu da će Malenu pratiti teško, nezamislivo teško odrastanje, da je možda bolje da je iščeznula u trenu s njezinim bratom i roditeljima. Anđeoski. Nevino. U toj sudbinskoj tužnoj razmjeni da je bezobraznik, da ga ne zovem drugim imenom, ostao, da svjedoči tome što je učinio. Njegova smrt je bijeg od kazne savjesti. Da su njemu izvadili slezenu, operirali alkoholom uništenu jetru, da su njemu povezali noge operacijom. Da napola invalid razmišlja o tome što je učinio. Jer, ako ima Suda poslije, vjerujte, on je već u Paklu.

Džaba vam molitve za njegovu dušu, džaba vam tisuće svijeća upaljenih na osmrtnice.ba, vi jednostavno znate, da se za jedan oholo oduzeti život gori u vječnom Paklu. A tri?! A oduzimanje vlastitoga života?! Vidite li sebe u njemu? Vidite li sebe kada pijani poslije subotnjeg izlaska sjednete za volan? Jesmo, svi smo to uradili barem jednom. I ja sam. Ali između njega i nas je bitna razlika.

O jednoj mladosti

Jesam, i ja sam ludovao nekada. Iako sam, kada me ovako pogledate tromog, bradatog, povijenog u ramenima, u tamnoj robi, obično farmerkama i majici ili duksu, reklo bi se da sam jednako tako ljigav u svemu. Ali ne sudite knjigu po koricama.

Oni koji me poznaju desetljećima, sjećaju se da sam kao mladić vozio bijesna kola, ni tonu teška, sa stotinama konja, tek dvoja vrata, tamna kao noć, bijesna kao Mad Max Interceptor. Zanimljivo je da sam ja ovako ljigav i neprimjetan završio u takvom vozilu. Naime, prvi petak nakon što sam dobio vozačku u ruke, očev sam automobil ostrugao cijelom suvozačevom stranom. Automatski sam dobio trajnu zabranu sjedanja za volan. Da bih ponovno sjeo u automobil, morao sam sām zaraditi za kola. Radio sam na imanju, u tom radu pao s traktora i trajno unakazio kralježnicu, potom sam počeo svirati za novac i slično... i kad sam konačno namirisao automobil, uzeo sam prvi s reda, udaren, neregistriran. Igrom slučaja, baš taj je imao bezbroj konja i relijaške gene.

Naravno da mi je bio zanimljiv, kad stisneš papučicu gasa, režao je poput formule, one s deset i više cilindara, ne ove današnje anemične, hibridne. Ispostavilo se da je u svemu sve osim običnog automobila. Trošio je posebno ulje, gutao je visoko-oktansko gorivo, imao je toliki tank za gorivo da mu se sicevi nisu mogli preklapati kao u automobila uz kakvo ste vi možda odrasli ili naganjali cure.

Prvih mjeseci volio sam i ja stisnuti papučicu, zadimiti gume. Brzo sam naučio koliko to košta. I što se guma tiče i što se goriva tiče. A nije bilo tatice da me potapše po tupavoj glavi i kupi nove. Ali i kad sam stiskao papučice obijesno, činio sam to na nekadašnjem vojnom poligonu ili utorkom ili srijedom, dolje uz hrvatsku granicu, gdje je bila seoska cesta kroz nepregledna imanja, voćnjake kakve možete vidjeti samo u dolini Neretve. Nisam četvrtkom, išli su Prijatelji i Dosjei X.

Sve je to bilo brzog i kratkog daha. Kasnije sam naučio druge mudrosti koje sa sobom donosi snažni automobil – prijenos težine nježnim plesom kočnice i gasa, polazak iz pete brzine i korištenje gravitacije radi uštede. Danas će mnogi primijetiti da iznimno brzo vozim, otprilike jednako brzo kao oni likovi što vam se nalijepe na gepek i prestižu. Ali ja to uopće ne činim, jer sam kroz vlastiti trud koji sam uložio u tog snažnog rally sleepera, njegovu popravku, održavanje, opskrbu tekućinama, naučio sam, je li, što znači ekonomija automobila, držanje visokog prosjeka bez papučice gasa.

Neka baci prvi kamen

Ako ćete reći da sam svojim ludovanjem i ja ugrozio živote – ne! U svojem sam dugom vijeku za volanom imao dvije prometne nesreće, prvu, jel, odmah prvog dana kad sam sjeo u auto, i drugu, godinama kasnije, kada sam nesrećom spasio život drugoj osobi. Proklizao sam na prvoj jesenjoj kiši, a onda opazio baku koja je nesmotreno prelazila cestu. Mogao sam i ja tada držati se svoje priče, kako možeš dokazati, nisam prešao punu, nisam vozio brzo... iza mene tada ne bi ostalo nikakvoga traga na cesti, bila je prva kiša te jeseni, i negdje bi u kanalu ležala mrtva baba. Ja sam ipak, svoje iskustvo za volanom iskoristio da preokrenem putanju vozila, umjesto u kočnicu, upro sam u gas, baš kao što sam tih godina s bijesnim sleeperom naučio prenositi težinu, nabio sam se na ogradu mosta, razbio mjenjač, a da pritom nisam ništa drugo ni ogrebao na automobilu. A ni pored njega. Ali sam i dan danas sretan, jer tog sam dana vjerojatno izbjegao vječno prokletstvo života s grižnjom savjesti.

Primijetite kako u svemu ovome ne spominjem alkohol. Davno sam prestao piti, makar je to prilično teško u našem društvu. Vjera mi ne dopušta, nekad kažem i pogladim se po svojoj zarasloj vehabijskoj bradi. A zapravo, ona prva ogrebotina na autu me naučila. Da alkohol i volan ne idu zajedno. Jednom sam uistinu vozio mrtav p'jan. I sjećam se toga odlično upravo jer je iznimka.

Mi svi smo vjerojatno imali slično iskustvo, možda ne neuobičajeno kao ja, da sjedimo za upravljačem cestovne verzije legendarne (i zabranjene) B-klase, ali svi smo imali priliku da vagamo o svojim budalaštinama na cesti.

Mnogi su od nas sudjelovali u noćnim utrkama, šta ja znam, srijedom oko četiri ujutro, kada na cesti nema ni ježeva. Ali to nije isto kao da smo pijani sjeli za volan automobila teškog tri tone, sa jednako toliko konjskih snaga, potom se dogovorili s ekipom da se utrkujemo, ni manje ni više nego usred bijela dana, dakle oko 19 sati subotom, kada je cesta prepuna mladih obitelji koje se vraćaju od baka i djedova ili s izleta ili s mora...

Kain i Abel

Ovo posljednje je dokaz da krivci za nesreću koja nas je sve pogodila nisu samo bezobrazni, nego su najobičniji đikani, jadnici. Znate onu priču o veličini spolnog organa proporcionalno broju konja pod haubom. E to je to.

Istina je da se djevojke lijepe na bijesne automobile. Ovako smotan muškarac poput mene može vam to potvrditi iz prve ruke. Ne znam što žene uzbuđuje, osjećaj moći, miris benzina ili samo taj bad boy stav. Meni je automobil ipak bio znak samostalnosti od oca i njegovih zabrana. Bio mi je sredstvo da putujem, sviram, glumim, nastupam... Nisam uopće doživljavao njegove troznamenkaste oznake konja, zvuk turbine ili duboki, reski brum ispod dupeta koje je skoro pa dodirivalo zemlju.

To valjda život nauči. Dobar momak je dobar momak, makar neki smoto s gitarom. Loš momak je loš. Ma kakvo odijelo nosio. I nema veći spolni organ zato što ima više novca. Novac mu je vjerojatno od oca, koji se možda nakrao u ratu, možda je iskoristio Gospu Međugorsku da se obogati na lakovjernim Talijanima i Poljacima, možda je bio švercer i u Jugoslaviji. Znate, imućne ljude nitko ne pita kako su došli do prvog milijuna. A uvijek je posrijedi neka mračna priča. Makar ostavština i ljigava borba oko nasljedstva. Bitna je razlika kada gradite nešto s nule i osjetite u toj izgradnji svaki korak, u svojim miškama, u svojim kostima za kišnih dana, u grčevima u tabanima noću.

Dva takva đikana iz vlastite obijesti, preko naslijeđenih para i brojnih vaših prikrivenih poreza i neplaćenih prekovremenih sati i dnevnica na crno... Dva đikana odlučila su iskoristiti vas za vlastitu zabavu, kao meso za klanje na javnoj cesti. Ovog puta bili su to Krstići, Bog im dao mirnu Vječnost. Ali ste mogli biti i vi.

Možda sutra i budete. Jer ako se đikanima ovog puta progleda kroz prste, kao što se progledalo za Davida Dragičevića ili Dženana Memića... očekuj da si ti sljedeći.

U zemlji koja je propalih ideala i izvrnutih vrijednosti, i samo u takvoj jednoj zemlji u kojoj se SUV (Sport Utility Vehicle – snažno vozilo za svakodnevne poslove), kakvo u svijetu koriste mame za vožnju na treninge i šoping, poznati Soccer Mom Car, koristi za dizanje spolnog organa sredovječnih tatinih sinova, potpuno impotentnih, opasno nezrelih i vrijednih apsolutno svakoga prijezira... samo u takvoj zemlji to je na ponos i na paljenje tisuća svijeća sućuti. Pljujem vam na vaše obiteljske vrijednosti, koje će u grob potjerati mladu obitelj i ostaviti djevojčicu bez tate i mame, bez djetinjstva!

Ako sada ne budete čvrsti u osudi, ako na svaku reklamu A&G ne dreknete 'Ubojice!', ako ne tražite pravdu od godinama mitom i korupcijom zatrovanog pravosuđa, onda neka ste vi sljedeći. Jer vrag ne miruje. Sotona je već od subote navečer proveo na mobitelu, nudeći bogatstvo da se izbrišu nalazi alkohola u krvi, nalazi vještaka, obdukcije i klinci krivi. A vi se samo zaklinjite u obitelj. Pokažite da vjerujete u nju! Dignite glas!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.