Filmska 2020. godina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zbog mora crnila oko nas, na koje smo već poodavno svi oguglali, odlučio sam se ovaj put na nešto drugačiju kolumnu. Pisat ću o filmskoj 2020. godini koja je s obzirom da je pandemija gotovo zaustavila filmsku industriju bila poprilično siromašna.

Većina filmova koji su se protekle godine mogli vidjeti, jednim dijelom su realizirani prije lockdowna i ograničenja koja su filmskoj industriji nametnuta epidemiološkim mjerama. Zbog specifičnosti i kompleksnosti filma kao medija, mislim da će se prave razmjere štete vidjeti tek u ovoj, filmskoj 2021. godini.

Godinu je na svoj način obilježila i smrt kontroverznog korejskog filmaša Kim Ki-duka, scenariste, redatelja, glumca i montažera, a koja je uglavnom prošla ispod radara. Umro je u 59. godini života, u prvoj polovici prosinca 2020., od komplikacija nastalih uslijed zaraze koronavirusom. Kim Ki-duk je preminuo u Latviji, gdje je pripremao svoj naredni projekt.

Počeo je režirati u svojim tridesetim. Rođen je 1960., a prvi njegov film, "Krokodil", prikazan je 1996. godine. Radi se o samoukom filmašu, pariškom studentu slikarstva, koji je u svojoj relativno kratkoj karijeri snimio nevjerojatna trideset i tri filma i stekao status svjetske redateljske zvijezde, filmaš koji je osvajao nagrade na najvećim filmskim festivalima, u Berlinu, Cannesu i Veneciji.

Mogući razlog zbog kojega je Kim Ki-dukova smrt prošla relativno nezapaženo je taj što je njegova karijera posljednjih godina bila u silaznoj putanji, od "Piete" iz 2012. godine za koju je osvojio venecijanskog Zlatnog lava. Ako bi u Europi tražili pandan Kim Ki-duku, onda je tomu nesumnjivo najbliži genijalni i kontroverzni danski filmaš Lars von Trier.

Bez obzira na sve, Kim Ki-duk će ostati zapamćen po dva remek-djela koja je snimio, po filmu "Proljeće, ljeto, jesen, zima…i opet proljeće" iz 2003. godine, što je bio njegov prvi međunarodni uspjeh, te po filmu "Željezo 3", snimljenom naredne godine. Pišući svojevremeno o filmu "Parazit" oskarovca Bong Joon-hoa, napisao sam da je taj motiv još prije njega, i to na superiorniji način, obradio Kim Ki-duk u svom filmu "Željezo 3".

Likovi iz Kim Ki-dukova filma, mladić i djevojka, upadaju u tuđe stanove, čiji su vlasnici privremeno odsutni, i tu žive i "parazitiraju" do njihova povratka. Nakon što ih policija jedne prilike uhvati, mladić počinje vježbati "nevidljivost", da bi na taj način mogao zauvijek živjeti u tuđem stanu, uz vlasnike, kao neka vrsta nevidljivog parazita. Ipak, ovaj redatelj će vjerojatno mnogo više ostati upamćen po svoja dva najkontroverznija filma, po filmu "Samaritanka" iz 2004. godine, koji je nagrađen u Berlinu, te po filmu "Pieta". Scene sakaćenja, na primjer, iz filma "Pieta" toliko su bizarne, da će svatko, čini mi se, zapamtiti ovaj film upravo po tom detalju, a koji je u okviru filmske priče sporedan.

Usprkos svemu, ipak se pojavio cijeli niz zapaženih filmskih ostvarenja. Moj izbor je, naravno, krajnje subjektivan, zbog ograničenog broja filmova koje sam pogledao. Od europskih ostvarenja izdvojit ću ponajprije film "Još jedna runda", danskog filmaša Thomasa Vinterberga, filma koji je prošle godine osvojio najviše nagrada Europske filmske akademije, uključujući i onu za najboljeg glumca, koju je dobio Mads Mikkelsen, a u užem izboru je bio i naš Goran Bogdan. Iako je svaka glumačka nagrada dodijeljena glumcima poput Mikkelsena igra na sigurno, teško se oteti dojmu da je žiri Europske filmske nagrade ovaj put ujedno i ispravljao neke stare nepravde, poput one iz 2012. godine, kada je Mikkelsen također bio u izboru za najboljeg glumca u Vinterbergovu "Lovu". U oba ova filma Mikkelsen je podjednako briljirao.

Thomas Vinterberg nije po mojemu mišljenju redateljski kalibar Larsa von Triera, s kojim ga često povezuju, prije svega po zemlji iz koje dolaze, a i zbog toga što su obojica u svojim počecima bili vezani uz danski filmski pokret Dogma. Film "Još jedna runda" pitka je i nevjerojatno dobro snimljena komedija s elementima nenametljive tragike, koja se prije svega ogleda u uzaludnoj ljudskoj borbi protiv starenja. Pored fenomenalnog Mikkelsena, treba spomenuti i ostatak filmske ekipe. Radi se o komediji koja govori o skupini nastavnika iz jedne škole koji eksperimentiraju s alkoholom prema tezama nekakvog finskog sociologa koji u jednom svom "znanstvenom radu" tvrdi da je prirodno ljudsko stanje imati 0,5 promila alkohola u krvi. Naravno, eksperiment se otima kontroli, i cijeli film u završnim scenama gubi elemente komedije i pretvara se u neku vrstu crnohumorne groteske.

Od europskih filmova spomenut ću još film "Bijeli, bijeli dan" islandskog redatelja Hlynura Pálmasona, iako se radi o poprilično neujednačenom ostvarenju. Glavni lik filma je umirovljeni policajac Ingimundur koji živi naizgled idiličnim životom, iako se nosi s gubitkom supruge koja je nedavno stradala u prometnoj nesreći.  Nakon što sasvim slučajno naleti na dokaze o supruginoj nevjeri, Ingimundur počinje istraživati njenu nevjeru. Od tog trenutka njegov život se pretvara u pakao. Sve se oko njega urušava, pa i odnos s unukom. Govorio sam o neujednačenosti ovog filma. Spomenut ću samo jednu scenu, koja kao da je uzeta iz kakvog nižerazrednog horora, i koja u filmu strši, a to je scena u kojoj Ingimundurova unuka, djevojčica, udarcima o stol ubija ulovljene losose.

Tu je još i poljski film "Tijelo Kristovo" Jana Komase, koji govori o vjerskom licemjerju, gdje treba izdvojiti savršenu glumu Bartosza Bielenia, koji glumi kriminalca i prevaranta kojemu je životna želja postati svećenik, što mu onemogućuje njegova kriminalna prošlost. Film je bio u najužem izboru za Oscara za najbolji strani film.

O ostalih filmskih ostvarenja treba svakako izdvojiti film "Zemlja nomada" kineske filmašice Chloé Zhao koja živi i radi u SAD-u. Film je nagrađen na prošlogodišnjem venecijanskom festivalu. Također, prestižna američka Nacionalna udruga filmskih kritičara proglasila je ovaj film najboljim u 2020. godini. Iz filma posebno treba izdvojiti briljantnu glumu Frances McDormand.

Tu je, također, i film "Prva krava" američke redateljice Kelly Reichardt. Radi se o neobičnom antivesternu, iznimno spore dramaturgije, koji govori o neobičnom prijateljstvu dvojice muškaraca. Film je prikazan prošle godine u natjecateljskom programu berlinskog filmskog festivala. Film koji je teško usporediv s bilo kojim drugim filmom koji sam pogledao.

Ipak, moj film godine je "Mank" Davida Finchera, koji je snimljen u Netflixovoj produkciji. Film je snimljen po scenariju Fincherova pokojnog oca Jacka. Radi se o nekoj vrsti autobiografskog filma koji govori o piscu i scenaristi Hermanu J. Mankiewiczu Manku, koscenaristi legendarnog "Građanina Kanea" Orsona Wellesa. Manka glumi fenomenalni Gary Oldman. Film započinje 1940. godine, kada je studio RKO Pictures dao Wellesu punu slobodu u stvaranju svog debitantskog dugometražnog igranog filma. On posao pisanja prve verzije scenarija prepušta Manku, koji zbog stiske s vremenom i problema s alkoholizmom odlazi na osamljeni kalifornijski ranč, gdje pod paskom započinje pisanje scenarija. Uz to, Mank se oporavlja od prometne nesreće koju je doživio. U brojnim "flashbackovima" koji se najavljuju na način na koji se to radi u scenariju, Fincher se ponajviše bavi političkom karijerom pisca Uptona Sinclaira. Filmski građanin Kane nastao je zapravo kao negativna slika idealiste kakav je bio Sinclaire. Novinski magnat Randolp Hearst, prema kojemu je nastao lik Charlesa Fostera Kanea, je zrcalna slika Uptona Sinclaira, čovjeka koji je za razliku od njega ostao vjeran svojim idealima. Stoga je ovaj film u prvom redu politički, što je rijetkost u visokobudžetnim holivudskim produkcijama.

Mank, nakon problema s alkoholom, ipak uspijeva dovršiti prvu verziju scenarija koja ima čak 327 stranica. "Napisao sam mu savršenu priču i predložio smjer", kaže Mank na jednom mjestu. Wellesov "Građanin Kane", iako po mnogima jedan od najboljih filmova svih vremena, svog jedinog Oscara dobio je upravo za scenarij, koji su podijelili Welles i Mankiewicz. Ali je godinama nakon toga trajala trakavica oko autorstva nad scenarijem. Welles je nakon Mankove prve napisao još sedam verzija. Film govori i o tome. U filmu, tako, saznajemo jedan vrlo važan detalj, kada Mank dobije povratnu informaciju da se prvim čitateljima njegova scenarija ponajviše svidjela "scena sa saonicama". Ta scena je ključna scena Wellesova "Građanina Kanea". Radi se o saonicama na čijem sjedištu je otisnuto ono misteriozno "rosebud", što čini okosnicu filma.

Ipak, najbolja scena filma je svađa između Orsona Wellesa (glumi ga Tom Burke) i Manka oko autorstva nad scenarijem, gdje Welles poprilično teatralno i bahato docira Manku. Fincher je isuviše dobar redatelj da bi ovu scenu snimio na taj način. Zapravo se radi o nečemu drugom: filmski Welles iz "Manka" nakratko se pretvara u filmskog Charlesa Fostera Kanea kojega u filmu glumi stvarni Orson Welles.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.