Gasi, pali

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"Gdje je Dragan? Pa za njega smo glasali?", glasna je bila jedna gospođa ispred središnjice Hrvatske demokratske zajednice BiH u Mostaru za vrijeme dok su radnici ugašenog Aluminija, diva bez struje, čekali zakazani sastanak i bilo kakvu riječ iz usta onih koji su zaokruženi da govore.

A kordon policije stao je između zajedništva i bio zid između tisuću upitnika nad jednim pitanjem i jednog odgovora. Šutnja, zbog koje su radnici bili gnjevni, nastavljena je čitav dan koji će, ako se nekome bude dalo pisati o našim budalaštinama, ostati zapisan u povijest malih buntova (Bosne i) Hercegovine.

Bacanje upitnika u nebo

Od utorka ujutro, nakon suza direktora Aluminija koje su značile konačan kraj i potpisanih papira da se priprema mrak, radnici su, blokiravši ceste, tražili da im se netko obrati.

Pred radnike su izašli kantonalni premijer i mostarski gradonačelnik koje je, iako nemaju nikakve veze s poslovanjem Aluminija niti bilo kakvog utjecaja, pripala zadaća da kažu onima koji nemaju sutra da će sve biti dobro. Utjehe nisu dali, baš kao što nisu znali utješiti ni na svojim razinama one kojima je utjeha trebala.

Nakon, pokazat će se kasnije – ispranih riječi, bacanje upitnika u nebo koje ne spašava tvornice nastavilo se. Jedna blokada je završila. Krenulo se u novo blokiranje kako bi se pažnja skrenula na ono što nitko, čini se, nije ozbiljno shvaćao. Iako je dio radnika bio "zagrijan" odustalo se od blokade središnjice HDZ-a BiH i zgrade federalnih institucija u Mostaru u koje povremeno navrate ministri ubijajući šutke još jednu dnevnicu.

Blokirala se opet prometnica pa je suosjećanje s radnicima prešlo u bijes jer se kolonama na cesti blokirao život kao da u Bosni i Hercegovini život nije blokiran od prvog dana kad smo prešli u življenje poslije ubijanja.

Buduće bivše radno mjesto

Ni tada radnici nisu dočekali nečiju poruku i govor. Samo su šutke, bez previše riječi, akcijom policije, kojoj u ovom kantonu također nije bajno, maknuti sa ceste. Potom su se povukli na svoje buduće bivše radno mjesto čekati hoće li netko negdje izdaleka reći kako niti jedan prst neće stisnuti prekidač i upaliti mrak nad nekadašnjim ponosom i izvorom kruha za radnike i viška nula za one što se u kravatama brinu za kretanja na tržištu ignorirajući kretanje ka dnu.

Tri minute koliko je duže od najavljenog Aluminij živio u prvim trenutcima srijede, mnogima su bile nada da je ipak neki mudri partner opet pogurao mostarskog prosjaka da preživi koji dan na aparatima. No, ma koliko su se nadali, radnike je četiri minute iza ponoći obasjao aluminijski mrak i osvijestio ih da nikada ništa više neće biti isto.

No, ni u tim nadanjima ni u tim tamama, nisu dobili niti jedan glas koji su tražili da im se javi. Tek tiho, negdje iz crkvenih prostorija u Bihaću, čelnik HDZ-a BiH rekao je da su se iscrpile sve mogućnosti i to toliko tiho da se jedva došlo do te izjave i to prilično kasno.

Jasno je valjda svima bilo da je radnicima glupo reći da je igra s njihovim životima gotova i da se uradilo sve što se moglo uraditi.

Smirenost

A šutnja se dugo nadvijala nad Aluminij. Tiho su primljeni vapaji s kraja prošle godine, tiho su se nalazili donatori za struju. Još tiše je prošla vijest s procurjelim odlukama za pripremu na gašenje, pa tiho rečeno da struje neće biti. Šutio je i Nadzorni odbor koji je poručio nakon sjednice, u čijoj je stanci direktor rekao sve najcrnje što je imao reći, kako sve treba pitati direktora. Šutjeli su i Vladin član Nadzornog odbora, i Vlada, i ministri, koji su, pogotovo iz reda hrvatskog naroda, šutjeli skoro cijelog mandata. Šutjele su i niže razine jer se one ne znaju oglasiti ni kad dižu policiju na migrante, ni kad ubojica ubija na njihovom terenu, kad im gradove optužuju za trovanja i ismijavaju zbog izbora.

Onda je stigao mrak nakon kojeg su mnogi trljali oči, što od nevjerice, što tjerajući suze i tražeći svjetlo. Mnogi će kasnije reći da će ga potražiti negdje drugdje.

Ponovno se tražio odgovor. Ovog puta pred središnjicom stranke koja je preuzela brigu nad narodom i svime onim što čini taj narod ljudima s normalnim životima. Glasa nije bilo, ali je došla poruka i zakazan je sastanak uz pozive na smirenost.

No smirenosti nije mogla doprinijeti iznenadna promjena mjesta sastanka pa je, dok su radnici čekali svoje odgovore pred Domom HDZ-a, Čović otišao na sastanak u krug tvornice. A radnici tamo nisu htjeli pričati. Njih i građane koji su im dali podršku, govoreći kako njih, uz Aluminij, guši još puno toga, izmorio je sastanak u prostorijama bez struje. Na povratku, umorni od nošenja životnih križeva i nametnutih upitnika, izgubili su smirenost i neočišćene mostarske ulice, čule su povike kakvi su prava rijetkost da se čuju u isto vrijeme iz toliko grla.

Mahanje kroz suze

Ljudi su pred kamerama otvarali duše, kroz suze mahali još jednoj epizodi svojeg života i čekali da se zakašnjeli sastanak dovrši. A onda su opet ostali bez obraćanja kojeg su tražili. Dobili su najavu drugog sastanka, prepričana obećanja i još jednu veliku šutnju. Neki su dobili priliku da bace bocu, neki lisice, neki zavoje, a neki poruke kako nije trebalo tako.

Iz aluminijskog mraka potom je, bez izjava onog čiji glas su svi čekali, izrodio zaključak da će hrvatski dužnosnici na svim razinama vlasti kao prioritet imati zbrinjavanje radnika. Nakon što je div pretvorio u hladnu i gladnu neman, napokon je pala odluka za brigu i najavljene mogućnosti, a potom i oživljavanje tek ubijene tvornice. Kako, nikome to nije bilo jasno.

Šutnja, koja se nadvila nad mrak Aluminija, pojačana je i ignoriranjem domaćih medija koji su danima pratili iz minute u minutu i korake radnika, slušali šuškanja papira u upravi i osluškivali politiku. Zaključci su izdiktirani sigurno nedovoljno informiranoj televiziji iz Hrvatske, a domaći mikrofoni ostali bez mogućnosti da se pretvore u upitnike.

Šaputanja

Nakon još jedne Aluminijeve hladne ponoći, krenula su šaputanja. Stizale su vijesti da se neki već pripremaju na put tamo gdje briga ne dolazi sa zakašnjenjem, i bijeg iz svijeta u kojem odgovor ne dolazi nikako. Nizale su se naručene podrške i analize, počeli su govoriti oni na koje je prebačena briga.

Gospođa s početka priče, kao ni, ministarski precizno izbrojanih, 904 radnika bez posla, nisu dočekali odgovor na svoje pitanje. Aluminij se, odjednom kažu, može upaliti. Pitanje je kako, kad se, evo, ne zna ni kako se ugasio.

*kolumna objavljena na portalu Al Jazeera Balkans

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.