Golgota: Stradanje Komšića i Radončića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bože, hvala ti na Stranci demokratske akcije! Da nije bilo nje, predvođene Malim princom najbrojnije nacije, zli Dino Konaković bi i dan danas vladao najvećim i najbogatijim federalnim kantonom, onim sarajevskim. I to kako vladao?

Dan bi mu, kao i svakom drugom, zaposlenom, počeo zvukom alarma sa smartphonea. Onda, je li tako, tako je, idu tuširanje, brijanje, doručak kao najvažniji obrok do ručka, pa kafa i pravo u službeni automobil čiji jednako službeni vozač rutu zna napamet. Prva adresa - ona Željka Komšića. Tu bi Konaković predsjednika Demokratske fronte istukao kablom od usisivača po guzici. Čisto onako, avansno, jer su šanse da član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda nešto pokvari jednake onima da Liverpool osvoji titulu prvaka Engleske, pa kada ga se već mora kazniti, najbolje je rano ujutru.

Sljedeća destinacija: tornjevi. Tamo je tokom mandata predsjednika Skupštine Kantona Sarajevo, svakog radnog dana i prve subote u mjesecu, Konaković vukao predsjednika Saveza za bolju budućnost, Fahrudina Radončića, za uši i pucao mu šamare kao Federer beckende i forhende.

Nakon sadističkog iživljavanja Konaković je, pa tako mjesecima, išao na posao da kaže premijeru Edinu Forti da sve potpiše. Poslije se predavao brojanju maraka s kojim se igrao kao djeca sa sličicama.

Na svu sreću, mi u Bosni i Hercegovini imamo SDA koja je uobičajeno suptilnim metodama – ucjene, prijetnje, medijsko iživljavanje... - srušila vlast Dine Konakovića, pa sada, konačno, Komšić i Radončić slobodno mogu govoriti kakav su pakao prošli.

„Meni je žao što se na tom pitanju potpuno nepotrebno raspala grupa Naša stranka, SDP i DF. Raspala se, ali ne željom nas, iz DF-a. Raspala se željom da se udovoljava Konakoviću i, nije nikakva tajna, on je upravljao i Vladom i Skupštinom, što je bilo potpuno besmisleno. Nepotrebno se išlo u ispunjavanje želja, planova, pa i jedne vrste frustracija gospodina Konakovića. I cijela ta vlada postala je rob Konakovićevih ambicije. Sada sam pozicija, sad sam moć, sad ću zgaziti sve one koji su bili protiv mene, to je bila karakteristika ove bivše vlade. Ja tako neću raditi. Ova linija Naša stranka - DF - SDP nije učestvovala u tim stvarima. Ali je Konaković krenuo u osvetnički frustrirajući pohod protiv SDA. Ti, ako imaš problema sa SDA, s porodicom Izetbegović, ne mora to biti naš problem. Nismo mi tu da rješavamo frustracije, nego da uradimo nešto“, kazao je za „Avaz TV“ Željko Komšić, član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda za kojeg je glasalo tek nešto malo manje Hrvata nego za Šefika Džaferovića za kojeg je, navodno, bio jedan.

„Kao krpelj kada se nakači na organizam i siše krv, tako se i Konaković nakačio na državne, odnosno kantonalne jasle, pumpao svoje i džepove jarana i na kraju se teško otkačio od poluga vlasti. Ali, za vrijeme svoje štetne vladavine, Konaković, veliki ljubitelj narodne kese, na brojne je načine pokazao ko je i kakvu politiku ustvari zastupa. Ovaj lažni liberal jednostavno je razotkriven kada se pokazao kao protivnik NATO puta BiH, protivnik prava LGBTI zajednice, za šta se zalaže cijeli zapadni svijet. On je narodnim parama častio Muamera Zukorlića, retrogradnog i rigidnog muftiju, sa stotinama hiljada maraka, a ni ostatak od 600.000 KM, koliko je prisvojio, nije pametnije rasporedio. O kakvoj se ličnosti zaista radi, možda se najbolje pokazalo u trenutku kada je suočen s tim da je njegovoj vlasti došao kraj. Umjesto da to prihvati kao demokratsku i političku utakmicu u kojoj je jednostavno izgubio, Konaković je od predavanja predsjedavanja napravio ceremoniju kao da je kraljevsko prijestolje“, piše „Dnevni avaz“, list sa kojim njegov osnivač, inače čelnik SBB-a i aktuelni ministar sigurnosti, Fahrudin Radončić, nema više nikakvu vezu osim svakodnevne.

U cijeloj priči o stradanju dvojice dokazanih humanista postoji jedan, naizgled sitan, ali jako bitan detalj. Svakog od onih dana u kojima je Konaković „upravljao i Vladom i Skupštinom“, parlamentarnu su većinu – dakle onu što ga je održavala – činili i zastupnici iz DF-a i SBB-a, baš kao što je, ispada formalni, premijer Forto sarađivao sa ministrima iz Komšićeve i Radončićeve stranke.

Tokom Konakovićeve strahovlade mogli su, odoka oko dvjesto puta, Željko Komšić i Fahrudin Radončić nazvati svoje delegate i reći im da počnu stvarati novu većinu ili podnesu ostavke na ministarske funkcije, ako ne i oboje. Samo što im to nije palo na pamet. Sasvim suprotno, mjesecima su deputati iz DF-a i SBB-a dizali ruke kao u školi i sa Edinom Fortom razglabali o vodovodu i gradskom prevozu, kulturi i urbanizmu, sportu i razonodi, Seki Izetbegović i klizištima.   

Dvojica manekena licemjerja razlikuju se u tome što Radončić od oktobra 2018. uglavnom nije previše skrivao ambiciju da bude dio vlasti, znajući da je u njoj SDA neizbježna, dok je Komšić uobičajeno glumio da nije ono što jeste: Izetbegovićev produkt za dio birača koji nisu skloni monoetničkim strankama i spavač čiji je zadatak da ojačali lijevo-liberalni blok po svaku cijenu svede na ikebanu parlamentarizma.

Dino Konaković, da ne bude zabune, ima hiljadu i jednu manu, ali su čelnici SBB-a i posebno DF-a poništili njih barem devet stotina šezdeset i sedam. Nije to bio lak posao, ali sada kada je obavljen jasno je da Željko Komšić više nije problematičan samo za bošnjačko-hrvatske odnose u Federaciji, već i za onu mrvu nade da stranke koje se ne predstavljaju kao nacionalne nisu druga tačka iste, užasno krive linije, tog prirodnog mjesta za SDA, SBB, ali i za DF.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.