Naš Matrix: Ima li Dayton rok trajanja?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Malo nakon što je izabran za predsjednika Republike Hrvatske, Zoran Milanović je obavio polusatni telefonski razgovor sa turskim liderom, Recepom Tayipom Erdoganom. Pričali su, valjda, o svemu po malo – žena, djeca, struja, voda, vrijeme, zdravlje... – i dotakli se, ne naročito posvećeno, Bosne i Hercegovine, zaključivši kako će u narednom periodu, nekom narednom periodu, raditi na analizi funkcioniranja, tačnije nefunkcioniranja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Na stranu sada to što je ova vijest do BiH putovala kao da je pješke išla iz Zagreba, kao i to što su se silne patriote i domoljubi ušutili, praveći se da nema ničega spornog u tome što predsjednici dvije države – Hrvatske i Turske – razgovaraju o najunutarnjijem mogućem pitanju treće, Bosne i Hercegovine, kojoj je upravo sporazum iz Daytona ustavna kičma.

Na stranu još ponešto: recimo to što Milanović i Erdogan bez ovih naših kloceva, Aleksandra Vučića i, njih pogotovo, Amerikanaca, ali i Rusa gotovo jednako, mogu uprazno pričati o reviziji Privremenog mirovnog sporazuma kao i o promjenama ekonomske politike Tajvana. Jednostavno, niti su jedini koji se nešto pitaju, niti zastupaju strane koje se oko nečega mogu složiti i jedino su u neslaganju na istoj talasnoj dužini sa trećom.

Ipak, nije loše što će dva predsjednika – hoće, ali u nekoj stvari, no dobro, pravit ćemo se da je drugačije - raditi na analizi funkcioniranja, tačnije nefunkcioniranja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Čisto da dobijemo potvrdu da taj sporazum u praksi održava samog sebe.

U Bosni i Hercegovini još uvijek, a izbori su bili u oktobru 2018. godine, nije formirano Vijeće ministara. Zapelo je oko nekog delegata iz Republike Srpske.

U Bosni i Hercegovini još uvijek, a izbori su bili u oktobru 2018. godine, nije formirana Vlada Federacije BiH. Zapelo je oko svega, a najviše oko izmjena izbornih pravila. Bošnjacima je, čisto da se ponovi iako nema neke potrebe, neprihvatljivo ono što bi Hrvati, dok Hrvati dobijaju kolektivnu tahikardiju od onoga što Bošnjaci smatraju rješenjem.

U Bosni i Hercegovini, preciznije u Federaciji, najpreciznije u Kantonu Sarajevo je pala jedna, no nije formirana nova vlast, pa je i glavni grad države, baš kao i najveći kanton većeg entiteta, blokiran do daljnjeg.

U Bosni i Hercegovini je, inače, i ovo neka izborna godina – ona za općinske i gradske vlasti – što znači da će i najspremniji na kompromis odustati od ikakvih ustupaka, strahujući od mogućeg gubitka glasova.

U Bosni i Hercegovini, čisto da i to dodamo, popis stanovništva neće biti kao drugdje, naredne 2021. godine, već će možda biti jednom, nekada, a ni tada nećemo doći do važnih statističkih podataka, već ćemo svjedočiti još jednoj utrci u brojnosti pripadnika konstitutivnih naroda.

I sve to - plus činjenica prema kojoj najmalobrojniji od tri naroda ne konzumira sva prava proistekla iz statusa kojeg mu Ustav garantira - ipak nije dovoljno da famozni Dayton nazovemo klinički mrtvim.

Od prvog dana mira, pa do evo ove minute, BiH pluta na svojim krizama, manjim ili većim, ali uvijek tolikim da bi drugdje, bez obzira na strukturu stanovništva, ustavna rješenja i kolektivne traume, dovele do potpunog kolapsa. Kod nas, znamo, o njemu, tom potpunom kolapsu, se priča kao što ozbiljni autori govore o inspiraciji: svi su čuli da postoji, samo je niko nije vidio.

U BiH je prosječna plata nešto manja od 500 eura, dakle kao i u Srbiji koja, je li, ne živi svoj Dayton. Penzije su tu negdje.

U BiH je zdravstveni sistem nešto, ali ne radikalno gori nego u Hrvatskoj koja je, uz ostalo, članica Evropske unije. Onaj školski je sličan kao kod susjeda, komšija i bivših zemljaka: krasno je propao, ali djeca idu u škole, uče slova, matematičke operacije i biologiju, dok su fakulteti većinom – javni i kao takvi dostupniji.

BiH jeste prožderala deindustrijalizacija, no ona sa ustavnim rješenjima veze nema. Propali su i britanski rudnici i belgijska brodogradnja i crnogorske solane. Pri tome su ovdje neki od najvažnijih resursa i neke od strateških kompanija, još uvijek zajednički, iako ih, istini za volju, domaći stručnjaci pljačkaju k'o tuđe.

U BiH, je li tako, tako je, postoji i sloboda kretanja ljudi, roba i usluga. Nekadašnje ratne linije razgraničenja se prelaze kao da ih nikada bilo nije i još nije zabilježen slučaj da je nečija nacionalna pripadnost obustavila poslovnu saradnju sa drugim, kako se to kaže, privrednim subjektima. Neusaglašeni nivo međusobnog ugrađivanja u planiranu investiciju, naravno, jeste. No ništa bolje nije ni u Bugarskoj, Rumuniji, Albaniji, Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i, naravno, Crnoj Gori.

BiH ima – pa moramo i mi u nečemu biti vodeći – ogroman broj nezaposlenih kojih se rješava kao i ostatak istoka Evrope: masovnim odlascima na privremeni, tridesetogodišnji rad u Njemačku, Austriju, vascijelu Skandinaviju i daleku Australiju.

Autentični, pomalo primitvni, ali i funkcionalni bosanskohercegovački Matrix, dakle, funkcionira. Njegovo je prokletstvo u njegovom savršenstvu: neobjašnjivi unutrašnji mehanizam famoznog Daytona drži i državu i društvo na rubu kolapsa, predstavljajući istovremeno prepreku za prelazak granice pakla. Nije, međutim, njegovo savršenstvo naše prokletstvo. Sasvim suprotno: da sutra sve stane, da se obustavi isplata plata i penzija, zatvore škole i bolnice, ceste nestanu, neko ukrade čitav, recimo, BH Telecom, neko drugi kompletnu Elektroprivredu Herceg-Bosne, a neko treći isuši Drinu i Vrbas u dva dana, mi krivce ne bi ni probali tražiti u do 1995. neviđenom ustavnom eskperimentu, već jedni u drugima. Srbima bi bili krivi Bošnjaci i, ovisi o tome šta su Čović i Dodik dogovorili, Hrvati; Bošnjaci bi optužnicu isporučili i jednima i drugima; Hrvati bi sigurno krivili Bošnjake, pa možda, prema zagrebačkim instrukcijama, i Srbe.

Privremeni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu je, naravno, temeljno grozan, ali njegovi tvorci budale nisu bili: zaustavili su rat i utjerali nas u mir, omogućili su životu, stvarnom životu, da sam sebi traži puta poput vode, kreirali su freinkesteinovski organizam u kojem je moguće sve, pa i to da se ne ratuje, a uporno radi na ostvarivanju ratnih ciljeva uz prateću ikonografiju.

Zahvaljujući tome i još mnogo čemu, BiH je jedina članica Ujedinjenih naroda koja nema ni unutrašnju, ni posljedično vanjsku politiku, u kojoj nema konsenzusa oko bilo čega, u kojoj je prošlost življa od sadašnjosti, a bolja budućnost dalja od neolita... I? I nikome ništa. Mi ili za bolje nismo ili bolje ne možemo. Nije to utješno, već je samo - tako. Ko ne vjeruje, neka sačeka da mu Milanović i Erdogan dokažu suprotno.     

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.