Gospođo, ne dijelim ja plate!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Stara je rimska poslovica 'ne ubij glasnika!' (ne nuntium necare). Čak su se i Nadrealisti našalili na ovaj račun u dobro poznatom skeču u kojem Nele na telefon nepoznatoj gledateljici objašnjava kako ne dijeli on plate, on samo čita vijesti! I svakodnevno, zaista, novinarima se spočitava svašta, a isti ti koji nas napadaju, sutra nas već potežu za rukav kad njih nešto muči.

Svojedobno, svoje sam prve priloge uradio na Radiju Herceg-Bosne, ponosan sam i na svaki moment koji sam tu proveo, jer iskreno, ti su mi ljudi usadili prva znanja o diktafonima, minidisku, montaži, sastavljanju osnovnih informacija. A ja sam isto tako revno učio i upijao to znanje, kako danas-sutra te svoje učitelje ne bih osramotio negdje na prvom poslu.

Prvi posao uslijedio je s vremenom, nakon još nekoliko kratkih epizoda u najpoznatijim domaćim i regionalnim medijima. A nisam se ni ja libio slati prijave na natječaje, išao na razgovore za posao... I u trenutku kada mi se ukazala prilika da radim na Javnom servisu Bosne i Hercegovine, gdje sam se nekoliko puta prijavljivao bez uspjeha, prihvatio sam je iako sam samo dan kasnije dobio ponudu respektabilnog domaćeg medija zabavnog karaktera.

Nekad kad film vrtim unatrag, mogao sam se odlučiti za taj drugi medij, također radijsku postaju poznatu u regiji, danas bih vjerojatno bio poznatiji, popularniji, možda bi se moji romani prodavali kao da sam veleposlanik, a ne ono tek sporadično, no mene je itekako privlačio javni medij, sve zadaće reportera na javnom mediju, pomoć ljudima, odgovornost, društveni angažman.

Danas mi karijera prilično sporo ide naprijed, ali ovo je ipak Bosna i Hercegovina, nema velikih medijskih transfera kao u nogometu ili u e-sportu. Posao nije lagan, uključuje mnogo odricanja, gubitak obiteljskog života, stalnu nabrijanost, baš kao da sam liječnik intenzivne skrbi. No, priušti ovaj posao mnoge moralne zadovoljštine. Sitne, ali dugotrajne naknade za trud.

Ponosan na svoj staž i rast

Sjećam se tako, kada sam došao na Javni servis, kako se tada zvao, kako je širom Bosne i Hercegovine brujala tiha kampanja da nam se ne plaća RTV pristojba jer kao, tada je bar bilo objašnjenje, imamo reklame, a RTV pristojba je u tom slučaju nelojalna prednost nad privatnim medijima. Kroz koju godinu ova je priča uzela maha i brzo je zaboravljeno koji je motiv bio izgovor. Bila je jedno vrijeme priča kao nisu pokriveni signalom, iako je vrlo dobro poznato kako se Javni servis tada na sudu borio za vraćanje dobro poznatih i desetljećima rezerviranih kota i frekvencija, još od Radiotelevizije Sarajevo.

Priča o nelojalnom nadmetanju za marketing i nepotpunom pokrivanju s vremenom je otupjela, kako je državni medijski servis jačao na tehničkom polju, ali se borba protiv javnog medijskog servisa nastavila na ekonomskom polju. Mic po mic, ograničen je prostor za marketing ovoj medijskoj kući, jer kao, priča je bila, pa oni imaju RTV pristojbu, kako sad da naplaćuju još i marketing. Iako niti jedno od ovih podmetanja nije uspjelo otuđiti financijska sredstva 'informacijskom sustavu iz naroda i za narod' ipak je nanijelo trajnu financijsku štetu kući.

Nakon toga se ona priča o nelojalnoj konkurenciji prebacila na nacionalnu priču, valjda jer su iskočili svi oni argumenti koji su dotad imali adresu. Krenula je priča o autentičnom kanalu na hrvatskom jeziku, što je možda i imalo smisla jer su bosanski i srpski tada dominirali na javnim frekvencijama, ali jednako tako nije imalo smisla jer prvaci hrvatskog političkog korpusa ni dan-danas ne govore hrvatskim jezikom, ako ne vjerujete, analizirajte nekad od riječi do riječi bilo kojeg od prvaka HNS-a.

Tek prije koju godinu inicijativa o tom kanalu na hrvatskom jeziku ugledala je svjetlo dana, i to, kako sam u jednom razgovoru s Draganom Čovićem naglasio, ali je pogrešno nasađena, jer pokušavate potkopati državni medijski sustav, a ne želite da uspostavite prirodnu, daytonsku reorganizaciju entitetskih medijskih sustava. Jer BHRT je u očima Europe nešto poput Vijeća ministara BiH, dok su drugi dijelovi javnog medijskog prostora poput strukture entitetskih vlasti. Svi dakle, imaju svoju specifičnu ulogu, međusobno strogo razlikovanu.

Podmetanja, napakiravanja

U tim brojnim godinama državni medijski servis u Bosni i Hercegovini napredovao je kontinuirano i stabilno, unatoč svim silnim nedaćama koje su mu podmetali.

Nerijetko ćete gunđati kako su vam zatamnjene ova ili ona utakmica, ova ili ona emisija. E pa to je sve zato što se godinama vodila nelojalna bitka protiv javnog servisa. Naime, međunarodna praksa velikih sportskih organizacija je da prijenosi velikih događaja budu osigurani na javnim medijskim servisima i paralelno najjačim privatnim ponuđačima. Sjećam se nepoštenih i namještenih natječaja koji su godinama urušavali ponude BHRT-a za 50 ili 500 konvertibilnih maraka (na milijunske svote). Ti isti mediji koji su kroz mito i korupciju potkopavali BHRT glasno su pronalazili tisuću i jedan razlog zašto se treba ukinuti marketinški prostor javnom medijskom servisu, zašto ne treba plaćati RTV pristojbu. S godinama svi ste blago poprimili te priče, baš kao što ste s vremenom pokupili priče o ilegalnim migrantima, o socijalnoj distanci, o ravnoj Zemlji, o čipiranju cjepivom, o takozvanim Herceg-Bosni ili Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

Istodobno svi su u nedaćama dolazili na BHRT po pomoć. Medij za kojeg radim godinama je podupirao, evo samo događaje u kojima sam i sam sudjelovao, mostarske skokove, pečat, čapljinski karneval... znate da su svi ovi događaji poprimili regionalnu prepoznatljivost i doveli svijet na domaće pozornice. Istodobno su ljudi koji se u te događaje kunu govorili da nam se ne plaća pretplata.

Danas više i ptice na grani znaju da je BHRT jamac europskog sustava informiranja. Sve ono što vam u informiranju i zabavi nedostaje, a smatrate da se podrazumijeva, ovdašnji su stranački moćnici mic po mic oteli javnom medijskom servisu. Pa danas slobodno plaćajte streaming servise da gledate serije, utakmice, dokumentarce...

Zamazivanje očiju

Posljednjih nešto više od godinu dana javni medijski servis je pod pritiskom većim nego ikad. Sjetite se samo onih dokumenata kojima su intelektualce pozivali da prestanu davati izjave BHRT-u. Sjetite se samo traženja dlake u jajetu za nebrojena obilježavanja obljetnica ratnih zločina i sličnoga. A kao reporter mogu posvjedočiti da sam u proteklih gotovo desetljeće i pol izvještavao sa sve jednog stratišta od Bradine na sjeveru do Doljana na jugu. Nikada nisam napravio razliku radi li se o stradanju Bošnjaka, Hrvata ili Srba, nikada nisam napravio iznimku pa na takvim događajima stavio mikrofon pred političke dužnosnike koji nisu akteri u pravosudnom ili procesu traženja, eksumacije, identificiranja.

Nikada nisam isključio osobu iz priloga zato što mi se njezin ili njegov stav ne sviđa ili se kosi s mojim uvjerenjima. Volterovski, koliko god sam branio vlastite stavove o domaćoj politici, još sam više branio pravo neistomišljenika da mi se argumentirano suprotstavi.

I tako dolazimo do fenomena "takozvani". Svi mi imamo svoje osobne predrasude. Svi mi imamo svoje političke stavove. Uvijek to potkrijepim primjerom sudske presude za S.P. i mojim osobnim poznanstvom s njim, pokoj mu duši. Kad ovo govorim, znam i nebrojeno mnogo antifašista koji jednako razmišljaju o redatelju i ratnom generalu. Niti jedno nikada nisam dovodio u pitanje. Ja sam prvo profesionalac, novinar do mirovine, do smrti, a svi ti političari su tu do isteka mandata. Moje osobno iskustvo po pitanju S.P. nije uspjelo promijeniti čak ni moj pogled na hrvatske logore u proteklom ratu. Ali jednako tako, moje dugogodišnje proživljavanje patnji mojih sugovornika, jer sam prilično empatičan, utjecalo je i na moje zdravlje, utjecalo je i oblikovalo moju percepciju i protekloga rata i svega ovoga nakon.

Specifična percepcija koju istinski možeš izgraditi samo dugogodišnjim iskustvom u javnom medijskom servisu. Ali ono javnom. Vi ne možete ni zamisliti koliko je mojih priča propalo, nije objavljeno, jer nisam uspio pridobiti sukobljene strane da obje stranu pred mikrofon. Time se može pohvaliti samo javni medijski sustav. Upamtite to dobro.

Ali ne kažem ni da smo mi novinari javnog servisa bezgrešni. Sjećam se kako sam svojedobno išao na prosvjede za opstojnost hrvatskog jezika, pa hrvatskog jezika i kulture... potom su gasili hrvatske medije redom, Erotele, radio-televizijske postaje... oni koji su danas najglasniji u prijedlozima da se izdvaja marka za Radioteleviziju Herceg-Bosne, svojedobno su šutke gasili iste. Pa samo se prisjetite koliko godina su hrvatski ministri kontrolirali strukturu ministarstava zaduženih za komunikacije od vrha do dna. U tim istim godinama dobili smo digitalnu televiziju sa skoro HD signalom, a o predlaganih 64 kanala može se maštati. Jednako tako u istom razdoblju dobili smo 4G mobilnu tehnologiju na njezinu izdisaju, kada su u nas počeli uvoditi 4G, Sjedinjene Američke Države, Japan, Koreja i Kina naveliko su testirali petu generaciju mobilne veze, 8K televizore, uspcaling i dodavanje kompjuterski generiranih sličica u minuti... da vas ne smaram tehnološkom terminologijom. Znate li uopće da u svijetu radio ide digitalnim putem, a mi još imamo one topla-hladna čegrtaljke u automobilima?! Taj radio je mnogo primamljiviji od klasičnog, imaš on-demand emisije, imaš ciljani program prema željama publike... A to je samo radio kojeg nemamo.

Otvoreni rat protiv objektivnosti

I dok gledamo prve susjede kako imaju podcast on demand usluge, u nas se koljemo oko pridjeva. Takozvani. U takozvanoj državi Bosni i Hercegovini svaka se šuša naljuti kad mu nekoga nazovu takozvanim. Bošnjačka elita se nakostriješi jer se reporterki omaklo takozvana Armija Republike Bosne i Hercegovine, dok sam milijun puta čuo za takozvanu Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Zovete li Hitlera i treći Reich takozvanim? Zovete li Auschwitz takozvanim? Niti jedan element u Bosni i Hercegovini nije takozvani. Upoznao sam tisuće ljudi koji nose takozvane ožiljke iz takozvane Herceg-Bosne. Porezana tijela i duše iz takozvanih Heliodroma, Koštane Bolnice, Dretelja. Evo namjerno neću da govorim o takozvanom Muzeju Jablanica. Plakao sam pred takozvanim žrtvama Srebrenice, nikada nisam osjetio toliko takozvane boli kao pred tim majkama ili kćerkama ili sinovima. Kada vidite takozvanu majku kako grli takozvani grumen ljepljive takozvane crnice u Potočarima... Tu takozvanu bol ne možete zaboraviti.

Sram i stid vas bilo. Političarima kažem. Godinama nam usađujete male, zle riječi, poput takozvanog pridjeva koji biva rećemo ponižava onog drugog, kao da je moja takozvana bol veća od tvoje takozvane boli. Jeste, bio je propust reporterke i bio je propust voditeljice. Potpali su pod ljigavi utjecaj vaših podmuklih igara. Ali znate kako znam da je i ovo podmetnuto javnom medijskom servisu baš kao i sve one gore nabrojane podvale?

Zato što su već sljedećeg jutra napali drugu reporterku o njenom profesionalnom angažmanu oko onog S.P. Već rekoh, i ja sam, koji sam toliko iskusan i ne valjam gluposti kad javno govorim imam dvije slike tog istog čovjeka. I nikad nisam pomiješao svoja iskustva i moje dužnosti spram javnosti. A to zato što sam reporter javnog servisa. To je nešto kao biti policajac ili vatrogasac ili liječnik. Možeš mi se ti osobno gaditi, ali mi je obveza raditi u tvom interesu.

Informiranje, obrazovanje, zabava i angažiranost

A najiskrenije sad da kažem. Nakon što vam je ponestalo argumenata, shvatili ste valjda s godinama da nije BHRT taj koji vam zatamnjuje utakmice i serije, nego razne privatne medijske velesile i mračni interesi iza kulisa. Shvatili ste da šupljaci poput plaćanja marke za u startu loše zamišljen projekt nema smisla jer milijardu puta sam rekao ti istim članovima Sabora – lajete na pogrešni mjesec. Ako želite reformu sustava, ne tucite po glavi, krenite od dna.

Danas više nitko ne sumnja u angažman reportera u službi naroda – bili mi Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili netko četvrti. Ali zato ne manjka hajke na nas. Potkopava nas se na svakom polju – financijski, neprestano nas provjeravaju policijske strukture, financijske inspekcije, prekopavaju nam sve ugovore i potpise po nekoliko puta, provjeravaju nam porezne kartice, a onda nam prijete smrću, čak i vrše napade na nas. I kad ništa to ne uspije, pokušavaju nas izgurati takozvanim podmetanjima.

Sva je ova zemlja takozvana već tri desetljeća. Kofol demokratsko uređenje, republika, parlamenti, a ono imaš tri beglerbegluka, tri ajatolaha, tri boga rata (warlord). E, a tu vam se krije i razlog što su podmetanja novinarima javnog medijskog servisa sve snažnija i sve češća, dovedu nas da preispitujemo svoje čitavo postojanje i rad. U ovih gotovo desetljeće i pol koliko sam dio javnog servisa svjedočim kako on izrasta u suverenu medijsku kuću, svakog dana sve drskiju i društveno odgovorniju da napravi ono što treba za bolju, europsku budućnost BiH. Svakog dana sve je bjedniji utjecaj moćnika na zalasku karijere, starih prdonja iz trostranačja u vječnoj koaliciji triju svemoćnih stožernih. Samo činjenicama, tisućama činjenica koje svakodnevno plasiramo. O životu običnog žitelja Bosne i Hercegovine, o njegovoj patnji, borbi, uspjehu. Ne gledajući na nijansu njegove kože, načinu na koji se moli bogu ili pripadnosti kojem svjetonazoru i kulturi. E to jest problem. Ali ne građanima Bosne i Hercegovine. To je problem našim warlordima koji uviđaju da im se bliži kraj vladavine. Pa onda svojom šapom još jače stežu.

Ne brinite, i vi i ja i ova Bosne i Hercegovina ugledat ćemo bolje sutra, ne zvao se ja takozvani reporter.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.