Grad i psi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neopoziva ostavka Fahrudina Radončića s mjesta ministra sigurnosti u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine dodatno je usložila ionako kaotično stanje u zemlji koja od proteklih izbora funkcionira na nekoj vrsti pokvarenog "automatskog pilota". Radončić je ostavku podnio nakon tko zna kojeg po redu sukoba s Izetbegovićevim kućnim savjetom, koji je ovaj put izbio zbog načina rješavanja migrantske krize.

The Stranka je "beskompromisno" stala na stranu pakistanskog veleposlanika u BiH, nakon što je Radončić tražio da se isti proglasi nepoželjnim zbog mutne uloge Pakistana oko priljeva migranata iz te zemlje u BiH, i to uz asistenciju i blagoslov bosanskohercegovačkog Ministarstva vanjskih poslova. To se sve dalo jasno vidjeti iz stenograma s jedne od sjednica Predsjedništva BiH, na kojoj je osim tri člana Predsjedništva bio prisutan i Fahrudin Radončić. (Stenogram je objavilo sarajevsko "Oslobođenje".)

Radončić je tom prilikom izjavio da je u protekle dvadeset i četiri godine u Bosnu i Hercegovinu pristiglo 3.000 ljudi iz Pakistana s falsificiranim vizama koje su im izdane u bosanskohercegovačkom veleposlanstvu u Pakistanu.

Zanimljiv je Dodikov stav oko ovog sukoba koji je za njega u principu stvar "obiteljskih razmirica" unutar bošnjačkog političkog korpusa, on jedino ne želi migrante na teritoriju Republike Srpske, a o svemu drugom se da raspravljati (ili šutjeti). Kad je riječ o Federaciji, Dodik je od početka jasan i dosljedan, možemo ovdje, kao ilustraciju, parafrazirati stih iz jednog Thompsonovog pjesmuljka, koji na najbolji način opisuje Dodikovu poziciju kada je riječ o Federaciji BiH: "Bakirova livada - Bakirova trava".

Odnosno, dok je Izetbegović zabavljen sam sa sobom (i Radončićem), dotle Dodik može nesmetano nastaviti marginalizirati oporbu u Republici Srpskoj, nabavljati mimo procedura pokretne bolnice i respiratore, i dodatno cementirati poziciju Republike Srpske kao države u sklopu virtualne i atrofirane Bosne i Hercegovine, i usput baciti i pokoji kamen pod  tupu kosilicu Bakira Izetbegovića.

Bakir Izetbegović se Radončićevom ostavkom najednom našao na brisanom prostoru, bez saveznika, "sam na svijetu", kao Pale iz dječjeg romana Jensa Sigsgaarda. Od njega se donekle ogradila čak i njegova dvorska luda, notorni Željko Komšić. Krenula je grčevita potraga za novim ministrom sigurnosti. Poželjan je, naravno, netko tko se za razliku od Radončića neće naročito petljati u vlastiti posao,  da iza sebe vuče tragove mračne ratne prošlosti, poput bivšeg ministra sigurnosti Dragana Mektića, da bi se to, zlu ne trebalo, moglo iskoristiti ukoliko se "izabranik" ipak, iz tko zna kojih razloga, odluči petljati u vlastiti posao.

Najprije su iz SDA pokušali elegantno oprati ruke od svega, nudeći mjesto ministra sigurnosti nekome iz Bihaćke županije na koju je svaljen sav teret migrantske kriza, i koja puca po šavovima. Međutim, ubrzo se od sličnog rješenja odustalo. Je li se to dogodilo zbog toga što nitko iz Bihaćke županije nije htio prihvatiti ponuđenu funkciju, svjestan da tim činom potpisuje akt političkog samoubojstva, nije poznato.

Uglavnom, ovih je dana u javnosti isplivalo novo-staro ime, ono Selme Cikotića. Iz perspektive Bakira Izetbegovića, to se u ovom trenutku čini kao idealan izbor. U prvom redu ovaj čin ujedno predstavlja  i psihopatološko i etički gadljivo guranje prstiju u oči žrtava, čemu je Izetbegović, kao i većina "patriota" koji su rat proveli u zavjetrini ili u hladu sefa Centralne banke, inače sklon. Uz bugojanskog krvnika Dževada Mlaću, Cikotić je, kao tadašnji zapovjednik Operativne grupe "Zapad", najodgovorniji za zločine koje je počinila Armija BiH prilikom brutalnog etničkog čišćenja Bugojna, uključujući konclogore, silovanja, palež, pljačke i ubojstva civila.

Selmo Cikotić je rođen 1964. godine u općini Berane (Crna Gora). Završio je Vojnu akademiju u Beogradu, a do početka rata bio je stacioniran u Zadru, kad je napustio JNA i priključio se Armiji BiH. Od početka 1995. pa do sredine 1997. godine, Cikotić je bio u SAD-u, kao vojni ataše Bosne i Hercegovine. Cikotić je, tada, naprasno, preko noći, povučen iz SAD-a bez ikakvog obrazloženja. U novinama se u to vrijeme špekuliralo da je povučen zbog zločina počinjenih u Bugojnu i da bi ubrzo pred Haškim tribunalom trebao započeti proces protiv najodgovornijih za taj zločin.

Međutim, nije se dogodilo ništa. Cikotić je u međuvremenu nestao iz javnog prostora, da bi nekoliko godina kasnije ponovo "uskrsnuo", kao neka vrsta miljenika "međunarodne politike" u BiH, te kreće njegov streloviti uspon u akademskoj zajednici: magistrirao je 2004., a četiri godine kasnije i doktorirao. Danas, kao uzoran "antifašist", radi kao profesor na Fakultetu političkih nauka sveučilišta u Sarajevu. Uz to, u periodu od 2007. pa do 2012. godine, Cikotić je obnašao dužnost ministra obrane BiH uz pristanak koalicijskih partnera iz HDZ-a, dok je od 2016. pa do 2018. radio kao savjetnik u kabinetu člana Predsjedništva BiH, Bakira Izetbegovića.

Što se to u međuvremenu dogodilo? Kako je jedna osoba poput Cikotića, s takvim backgroundom, prešla put od Haškog tribunala pa do suradnje s NATO školom u Oberamergauu, što je podatak koji se može naći u Cikotićevoj biografiji na internetskim stranicama Fakulteta političkih nauka? Bez obzira na to što je u izvanrednom i strogo povjerljivom izvještaju, koji je prezentiran na suđenju "bugojanskoj grupi" za zločine protiv Hrvata Bugojna, kojeg je Cikotić slao zapovjedniku 3. korpusa Armije BiH Enveru Hadžihasanoviću, osuđenom ratnom zločincu, naveo kako u Bugojnu "postoje dvadeset i tri zarobljenika koji zbog težine počinjenih djela imaju poseban tretman"? Cikotić prilikom svjedočenja na Sudu nije pojasnio na što se odnosio taj "posebni tretman", niti gdje su posmrtni ostaci devetnaestorice pogubljenih Bugojanaca. Zanimljivo je kako je Sudsko vijeće Mlaći i Cikotiću tom prilikom dodijelilo odvjetnika kako se ne bi inkriminirali tokom davanja iskaza, što je mnogima bio signal da će uslijediti sudski proces protiv ove dvojice. Međutim, to se do danas nije dogodilo. Cikotić pomalo podsjeća na mitski lik iz filma "L.A. Povjerljivo" Curta Hansona, na Rollo Tomasija, onoga koji se uvijek nekažnjeno izvuče za počinjene zločine.

Ako je u svemu ovome jasna pozicija Milorada Dodika, pozicija HDZ-a i Dragana Čovića još je jasnija, što je ova stranka pokazala bezbroj puta dosada. Ova stranka šutke je prešla preko svega kad je Cikotić postao ministar obrane, onda kad je Dževad Mlaćo postavljen za savjetnika u Razvojnoj banci, onda kad je upravitelj bugojanskog konclogora Nisvet Gasalo postavljen za direktora bugojanskog kulturno-sportskog centra...

Na prigovore koji svaki put u sličnim prilikama pristižu od Hrvata Bugojna, Dragan Čović se elegantno ogluši, pokazujući da mu je do Bugojna i tamošnjih Hrvata stalo kao do lanjskog snijega. Doduše, nije nešto naročito bolja situacija ni drugdje, ali je Bugojno ipak po svemu iznimka. Nekada, početkom 80-ih, grad s najvećim bruto dohotkom po glavi stanovnika u bivšoj Jugoslaviji, danas je poznat jedino po ogromnom broju pasa lutalica koji zapišavaju njegove ulice, što je jedino nasljeđe Dževada Mlaće i Selme Cikotića. Priča o Bugojnu, o njegovom civilizacijskom sunovratu od osamdesetih do danas, može se na najkraći mogući način slikovito prikazati naslovom prvog romana peruanskog nobelovca Marija Vargasa Llose: "Grad i psi".

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.