Haaški ud: Pravda na švedskom stolu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Deset je dana trajala i bez neke velike buke završila žalbena rasprava u procesu protiv hrvatske šestorke na Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Misli se, je li, kako je tiho bilo ovdje, u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj se galami i kada treba i kada ne treba. Tamo, u sudnici, odbrana Jadranka Prlića, Brune Stojića i ostalih je, očekivano, tražila smanjenje ranije izrečenih, dugogodišnjih zatvorskih kazni, a Tužiteljstvo još strožije presude i još duže robije.

Izvještavalo se, nije da nije, u BiH o tome šta se u Haagu događa, šta je ko rekao, koliko je ko zažalio za žrtvama, kako su i sa koje od suočenih strana tumačene Herceg-Bosna i Bosna i Hercegovina, dijeljena krivica za sukobe HVO-a i Armije BiH... Usput je i Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, zauzeo jasan stav prema kojem će imati jasan stav u novembru, kada će biti donesena konačna i pravosnažna presuda.

Mirnoća i, nazovimo je, medijska hladnoća u tih deset dana, naravno, ne govore ništa o ovdašnjoj spremnosti na suočavanje sa prošlošću i zločinima u njoj, već, sasvim suprotno, o tome koliko Tribunal nije ispunio jednu od svojih ključnih zadaća. Naši odnosi, sa koje god strane i iz kojeg god naroda se pogleda, prema zločinima činjenim u naše ime i zločinima činjenim nad našim sunarodnjacima, za sve ove godine dugih haaških procesa, navlas su isti kao i na početku rada te pravne institucije. Kada god je, dakle, Haag oslobađao one što su ratovali s druge strane nišana, bio je to dokaz kako pravde nema, kako je Tribunal politička institucija koja manipulira činjenicama, revidira prošlost i koristi sadašnjost za nastavak rata zakonskim aktima. Kada je, pak, osuđivao naše, neke naše, opet je shvaćan kao mjesto zavjere mrskih neprijatelja i njihovo moćno oružje protiv nas. Ko god mi bili.

Svako je, ali svako suđenje, grupno i pojedinačno, tumačeno ne kao proces protiv onih što sa slušalicama na ušima prate izlaganja svjedoka, tužitelja i advokata, već kao pokušaj kažnjavanja svih njihovih sunarodnjaka, bez obzira jesu li rođeni prekjučer ili su rat proveli na položajima oko Münchena.

Drugačije rečeno, ono u što smo vjerovali prije deset, petnaest, dvadeset godina, vjerujemo i danas: svaki zločin nad nama je upravo to, zločin, dok je svaki zločin naših i u naše ime posljedica sa stotinu i jednim uzrokom, svakim zasebno dovoljnim da opravda odvođenja u logore, premlaćivanja zatvorenika, pucnjeve u potiljak i pretvaranje sela u zgarišta, a gradova u hrpe građevinskog otpada.

Prema međunarodnoj pravdi i sudu u Den Haagu, ovdašnji se narodi i narodnosti – ne važi to samo za Bosnu i Hercegovinu, već za takozvani region, za cijelo područje bivše Jugoslavije – odnose kao prema ponudi na švedskom stolu. Kada presuda odgovara doživljaju vlastite pozicije i uloge u devedesetim godinama prošlog stoljeća, onda je ona dokaz da pravde ima, jest' da je spora kao puž, ali je ipak dostižna, pa je, pravnoj nauci hvala, konačno jasno kako smo mi, svi mi, ne oni što su u sudnici sjedili na optuženičkoj klupi, bili i ostali na pravoj strani povijesti. No, kada je suprotna, osuđujuća, e onda je Tribunal politička institucija koja služi tuđim interesima, prekraja prošlost i zagorčava nam - svima nama, ne onima što su s optuženičke klupe umjesto u pritvor otišli u zatvor - život u napetom miru.

Istina, u Haagu su počesto i predano radili upravo na vlastitoj diskreditaciji, na pretvaranju suda u međunarodni pravni eksperiment u kojem je praksa, blago rečeno, začudna. Kome fali primjera, neka se sjeti slučajeva Ante Gotovine, Momčila Perišića, Tihomira Blaškića, Nasera Orića, Vojislava Šešelja... Ipak, bez tog i takvog suda, još bi više ubica i manijaka živjelo životom mirnih, situiranih građana sa statusom narodnog heroja i počasnim mjestom na proslavama obljetnica i godišnjica. Onim mjestom koje ih svakako čeka kada odrobijaju svoje, pa se vrate i budu dočekani kao da su osvojili medalju na Olimpijskim igrama.

Bez Tribunala bi, dakle, bilo gore, ali ni sa njim nije nešto naročito dobro. Osuđeni su, drugačije rečeno, mnogi, neki oslobođeni, ali se sve i jedna presuda razbila o granice bivše Jugoslavije i ničim, niti jednom svojom riječi, nije promijenila postojeći i pomenuti odnos prema žrtvama koje to zbilja jesu i onima koji su, ako su uopće žrtve, vlastito stradanje zaslužili.

U tome smo, u prokletoj spremnosti da se osjećamo nevinim i nepravedno kažnjenim po sudovima, jednaki tačno onoliko koliko nam pozicije 1992. godine nisu bile nimalo slične. Tako je protekla svaka mirnodopska godina i tako će biti u novembru, kada će presuda šestorki iz vrha nekadašnje Herceg-Bosne postati pravosnažna i dobiti svoju novu, upotrebnu vrijednost. Različitu za svaku od strana u prekinutom oružanom sukobu i ovom našem, lokalnom hladnom ratu.